Sta je to Yage? Pokusaj sedmi

U zadnjem riportu rekoh da bih volio da nastavim sa serijom opisa vizionarskih stanja koje sam do sada imao priliku da iskusim sa Yageom. Medjutim, put do Perua, koji je iza mene, i utisci boravka u Iquitosu iziskuju jedan poseban izvjestaj.

Na put za Peru sam krenuo sa danom zakasnjenja, 5. februara ujutro. Citav cetvrti sam proveo sa ortacima u Pastu, gradu nedaleko od granice sa Ekvadorom. Prijepodne mi je proslo u potrazi za par artikala neophodnih za moj put. Osim par sitnih gluposti, trazio sam usnu harmoniku, duplu ne obicnu (sto me je kostalo i najvise vremena). Posto sam na put krenuo sa pola litre Yagea (licni poklon Taite Guillerma za, kako je rekao, "taite iz Perua"), bilo je neophodno i da kupim salhumerio (pcelinji vosak koji sam vec spominjao u trecem riportu.

Citava nabavka me je kostala nekoliko sati i kada smo bili gotovi sa kupovinom, vec je bilo proslo podne. Putovati tako kasno za Ekvador znacilo bi stici u Quito oko 8-9 uvece. U to doba nema vise transporta za peruansku granicu i to bi znacilo provesti noc na prilicno opasnoj autobuskoj stanici. Posto mi nije u interesu, da me ovako bijelog i evropskog looka zlostavljaju tokom noci, polazak sam odgodio za jutro 5. oktobra.

Iz Pasta sam krenuo oko 7 ujutro, oprostivsi se od, sada mogu reci, iskrenih prijatelja, Kolumbijanaca Borisa i Louise. Ovi mladi ljudi su totalno osvojili moje srce svojom iskrenoscu i ljubaznoscu. Prije polaska za Pasto sam pricao sa Mama Conchom o njima. Nakon sto smo ih nahvalili preko svake mjere, Mama Concha je rekla nesto sto me je nasmijalo do suza.

"Znas Igore, Boris i Louisa su odlicni ljudi, ima nekih koji kazu za njih da su hipiji, ali ne, nisu oni hipiji, oni su dobri ljudi!"

Prva stanica mog puta bio je gradic Ipiales, 20 minuta udaljen od granicnog prelaza Rumichaca. Kolumbija je prelijepa zemlja, osim izuzetno ljubaznog naroda (tako drugacijeg od klisea koji vlada u svijetu: nasilje i narko-mafija), posjeduje i ogromnu raznolikost u klimi.

Provincija Putumayo, gdje zivim u kuci Taite Guillerma i njegove porodice, predstavlja ulaz u Amazoniju i, shodno tome, posjeduje relativno toplu klimu. Sjever provincije (gdje se nalazi Mocoa) je nesto umjereniji, dok je jug, koji sam obisao prilikom skupljanja Yagea, daleko topliji i ima klimu koju generalno zamisljamo kada pricamo o Amazoniji.

Provincija Nariño, u kojoj se nalaze Pasto i Ipiales se nalazi u zoni koja se da usporediti sa evropskom kontinentalnom klimom. Kroz Nariño prolazi sjeverni dio Anda i to se primjecuje u geografiji provincije (meni kao pravom Bosancerosu odmah srce zaigra...)

U Ipialesu sam bio nakon sat i po vremena puta taxijem (sto me je kostalo 3.5 dolara). Nakon na brzihen popijene kafe, nastavio sam put za Rumichacu gdje sam trebao preci granicu.

Posto sam bosansko dijete rata, ilegalni emigrant u sadasnju mi zemlju boravka i svajcarski pasos posjedujem tek godinu dane, svaki prelazak granice me jos uvijek ispunjava strahom. Dodatno opterecenje predstavljala je i polulitarska flasa sa Yageom u mom prtljagu. Nista nije znacilo to sto sam znao da je u Kolumbiji, Peruu, Ekvadoru i Brazilu Yage apsolutno legalan i da moze da se unosi u i pronosi kroz ove zemlje bez ikakvih posljedica. Koliko je dubok strah koji je usadjen evropskom tradicijom represije i "rata protiv droga"!

Iz Kolumbije sam izisao bez da su me granicari i pogledali (sto ce se nesto kasnije ispostaviti kao kobna greska) i skoro istu proceduru sam dozivio na ekvadorskoj strani. Biti Svajcarac u Juznoj Americi zaista predstavlja bezgranican uzitak. Ekvadorski sluzbenik mi je pruzio manje-vise isti formular koji sam ispunio i prilikom ulaska u Kolumbiju. Nista vise od osnovnih licnih podataka nisam morao da dam. Nakon ovjere ovog dokumenta i lupanja pecata (to se danas radi sa stampacem...) bio sam slobodan da udjem u Ekvador na 60 dana. Niko me nije pitao sta nosim, niti mi je zavirio u prtljag.

Na drugoj strani granice sam iskulirao uzbudjenje i cinjenicu da sam u Ekvadoru uz jos jednu kaficu i pljugu. U Ekvadoru, kao i Kolumbiji , kafu zovu "tinto". "Cafe" je iskljucivo "cafe con leche" (bijela kafa). U Peruu sam se skoro derao na kelnera u jednom restoranu, ponavljajuci "Tinto! TINTO! T-I-N-T-O!" Nista nije pomoglo, nije kapirao... I onda mi je sinula lampica i tihim glasom sam mu rekao "Un cafe." Lice kelnera je zasvjetlucalo od srece, jer je konacno znao sta treba da mi donese.

Nakon kafe sam bio spreman da krenem dalje. Taxijem do pogranicnog grada Tulcan za 3.5 dolara (taxisti, jednom preko svake mjere ljubaznom starom cikici sam dao 5 dolara, jer me je provozao kroz citav grad u potrazi za bankom, u kojoj sam mogao da podignem kes), i odmah zatim, bez ikakve pauze, strpao sam se u autobus za Quito, spreman na drndanje od 5 sati. Po cijeni od 4.8 dolara.

5 sati mi sada, nakon citavog puta, izgleda kao ono sto u Bosni zovu "prepisaj hoda". Znaci nista. Mada priznajem, bio sam vise nego srecan kada je autobus konacno usao u autobusku stanicu u Quitu. Ekvador je, u ovom prvom dijelu puta, brdovit i nije se puno razlikovao od onog sto sam vec imao prilike da vidim u Nariñu. Kolumbijski juzni susjed se u principu sastoji od tri geografske zone: na zapadu priobalje uz Pacificki Okean, na istoku sumska zona, poceci Amazonije, i u sredini, od sjevera do juga, brdsko-planinska zona Kordiljera, kroz koju me je vodio put na jugoistok, na granicu sa Peruom.

U Quito sam aterirao nesto poslije 1600. Prvo sto sam uradio bilo je da iscekiram vezu za Loju, grad iz koga sam mogao da predjem u Peru. Ispostavilo se da imam srece i da vec u 1945 ima autobus za jugoistok (for only 14 USD). Salterusa me je malo isprepadala, jer mi je rekla da u nekom gradu, kome sam vec zaboravio ime, treba da presjednem u drugi bus. To bi znacilo da bas ne mogu da se opustim u busu i da otspavam koji sat, vec da moram biti oprezan da ne bih propustio vezu. Ispostavilo se medjutim da salterusa nema pojma, jer mi je vozac rekao da furamo direktno za Loju bez ikakvih presjedanja.

Vec se omrcilo kada je autobus bio spreman za pokret. U medjuvremenu sam klopao zakasnjeli rucak uz dva pivceta (6.5 USD) i promuvao se po stanici. Niti sam imao vremena ni snage (zbog prtljaga koji sam vukao) da se procunjam po Quitu, ali ono sto sam vidio pri dolasku me je podsjetilo na Sarajevo: grad uzak i dugacak...

Osmotrio sam naravno i lokalnu stanicnu knjizaru. Osim gomile ezotericne literature mnogobrojnih zanrova (koju Juznoamerikanci neobicno vole: nesto slicno sam vidio i u Kolumbiji, a i kasnije u Peruu), knjizara je posjedovala i zanimljive sekcije klasicne filozofske literature i odjel sa velikanima svjetske literature. Ono sto sad ne mogu da prezalim je sto nisam imao dovoljno hrabrosti da kupim kompletno izdanje "Don Quijotea" za samo 8 dolara i "Poemu o Cidu" za 5. Posjedovati ova djela na originalnom jeziku za tako malu kintu (u Svici bi me originali kostali najmanje duplo vise) bi bila velika stvar. Ali posto sam vec u Kolumbiji nakupovao gomiletinu knjiga, koje u Svici ne mogu pronaci, uhvatio me je strah zbog nosenja svega toga do Evrope. zbog limita koji me ocekuje u avionu. 25 kila je 25 kila, a ne placa mi se paprena doplata za prekobrojnu kilazu.

Do sada sam sve cijene navodio u dolarima. Za Kolumbiju vazi prevod sa pesa na dolar (2.000 pesosa za 1 USD), dok su Ekvadorijanci odlucili da izaberu put brace Crnogoraca. Posto im je zadnja valuta - sucre - pukla prije nekog vremena, odlucili su da se rijese bijede i da jednostavno uvedu dolar gringosa. Prevoz je u Ekvadoru jeftiniji (citav put kroz Ekvador me je kostao 31 dolar), dok je klopa skoro isto jeftina (mada imam utisak da je u Kolumbiji bolje kvalitete). Za nocenja ne mogu da kazem nista, jer u Kolumbiji zivim u privatnom smjestaju, dok sam Ekvador prosao spavajuci u autobusu.

Prevoz u Juznoj Americi je blago anarhoidan. Staje se kad god neko mahne rukom i putnici se primaju koliko moze stati. Na kraju su svi zbijeni kao u busevima GSP-a u vremena Svinje Bobija. Vozaci su, po mom skromnom misljenju, pravi virtuozi za volanom. Voze grdosije od autobusa cesto sumnjivog kvaliteta po putevima cesto sumnjivog kvaliteta. Ni u jednom trenutku nisam imao razloga za strah.

Put do Loje je trajao dobrih 13 sati. Posto sam putovao nocu i dobar dio puta dzonjao, nemam puno toga da kazem o predjelima kroz koje sam prosao. Ekvador nije hladan, cak ni nocu, iako sam prolazio kroz krajeve na prilicnoj nadmorskoj visini. Tu i tamo je padala kisa... Noc je bila vrlo mracna... Nisam se naspavao, ali sam zadovoljan sa obzirom na uslove, hvala na pitanju.

Oko 900 6. oktobra stigoh u Loju. Autobus se u medjuvremenu napunio sa lokalnim facama, ono sto se vidja kroz citave Ande. Muskarci u bijelim kosuljama sa crnim pantalonama-dokoljenicama, sa tipicnim sesirima, koje takodje nose i zene, i sa dugom kosom uvezanom u pletenicu. Nesto u muskoj nosnji me podsjetilo na tradicionalnu nosnju alpskih krajeva. Zene su prepune raznobojnih ogrlica i narukvica, nose crne suknje i crne dzempere.

Loja odaje utisak mjesta na kraju svijeta. Osjeca se neka ravnodusnost, pomirenost sa sudbinom, rezignacija. Ko zaglavi ovdje, vise nikad nece otici. Moguce je da su moja iscrpljenost i vrijeme (oblacno - "nebo poput olova") doprinijeli ovom utisku. Ali nesto je definitivno bilo u licima ljudi, nesto tesko, tuzno i pomireno sa sudbinom.

U 1300 je kretao bus za Piuru, prvi vec grad u Peruu (8 USD). Suvise duga cekanja na ovakvim putovanjima me bacaju u bedak: niti znam koga, iscrpljen sam do padanja u nesvjest, vucem teski prtljag o kome moram da vodim racuna. Srecniji sam u autobusu: svjestan sam da se krecem, da napredujem na putu i da sam svakog sledeceg trenutka blizi mom odredistu.

Granicu sa Peruom sam presao kao i granicu sa Ekvadorom - znaci bez ikakvih komplikacija. Ponovo sam osjecao izvjesnu nelagodu dok su granicari prolazili korz autobus: Sta ako im zasmeta boca sa Yageom? Ali i ovdje je citav strah bio bezrazlozan. U medjuvremenu se citav autobus ispraznio od lokalnih likova i granicu su osim par domacih prelazili iskljucivo stranci. Najvise je bilo podanika Ujedinjenog Kraljevstva. Osim mene, bio je i jedan Korejanac (Juzni, Sjeverni ne putuju, suvise im je dobro kuci...). Ni ovdje nije bilo moguce izbjeci rasizam, nesto sto me je izuzetno rastuzilo. Juznoamerikanci, ljudi koji cesto imaju problema prilikom prelaska granica u Evropi, pate od iste boljke kao i "civilizovani" Evropljani: nepovjerenje prema "obojenima". Bijelci prelaze granicu kao ulicu, dok svi ostali imaju problema. Korejanski saputnik je imao najvise problema, ali ni podanica Ujedinjenog Kraljevstva sa ociglednim porijeklom iz Indije ili Pakistan, nije prosla bez temeljite kontrole pasosa. Zbunjen time sto opet kontrolisu Engleskinju, izvadih svoj crveni pasos, granicar me pogleda i rece: "Svajcarac? Nema potrebe."

Ubrzo nakon ulaska u Peru osjetila se drasticna promjena u temperaturi. Iako je vec bilo palo vece, vrucina se nije mogla ignorisati. Sa sazaljenjem sam pogledao svoju andsku jaknu-dzemper koju sam vukao sa sobom. Bas mi i nece trebati. Ali posto sam vise nego temeljito odgojen svajcarskim vremenom (ne izlazi na ulicu, pa ni na 5 minuta, bez neke jakne!), refleks mi nije dozvolio da je ostavim kuci. Do Piure smo se drndali jos dva sata i kratko nakon 2100 smo se iskrcali na autobuskoj stanici u Piuri.

U Peruu ne postoji samo jedna autobuska stanica. Svaki prevoznik ima svoju stanicu, tako da neinformisani stranac mora da obidje pola grada dok ne pronadje pravog prevoznika. Logika ovog obicaja tek treba da mi postane jasna. Posto smo stigli u nevrijeme, vise nije bilo prevoza za Iquitos i nevoljko sam morao da potrazim smjestaj za noc. Kazem nevoljko jer, iako su cijene nize nego u Evropi (zapadnoj...), vec 4 mjeseca boravka su se pocela osjecati u mom budzetu i predstojeca dva mjeseca su me natjerala da pocnem gledati svaki dolar koji trosim.

Taxista mi je pomogao da pronadjem hostel za "samo" 40 sola po noci (dolar vrijedi izmedju 2.5 i 3 sola, pa vi racunajte). Iako sam zadojen yippie-ideologijom Abbie Hofmana i njegove knjige "Steal this Book" koja objasnjava strategije prezivljavanja na putu za nikakve pare (spavanje u parku, skupljanje bacene klope iz supermarketa itd.), sa sobom vucem laptop, video i foto kamere koje skupa vrijede oko 2 soma svajcarskih franaka. Bilo mi je nelagodno pri pomisli da sa ovolikom opremom prespavam noc u parku nekog juznoamerickog grada. Nije mi se gubila glava zbog tehnike.

Prijatelji, ozbiljan savjet: ako idete na hippie-style "low budget" road-trip ne nosite sa sobom nista vrijednije od odjece na sebi ili ako vec morate da imate sa sobom uredjaje za audio-vizuelnu dokumentaciju, potrudite se da oni budu dovoljno mali da bi se mogli strpati u gace ili gurnuti u dupe.

Nakon sto sam se smjestio u sobi, krenuh da trazim klopu. Posto sam imao samo sat vremena do zatvaranja recepcije zavrnuh u prvi restoran koji mi se nasao na putu. I evo sta me je ocekivalo: vecera bez supe, znaci salata i komad (izvrsnog, da ne grijesim dusu) teleceg mesa sa prilozima od rize i pomfrita uz pola litre lokalne "Inca-Cole) - 10 dolara. Za usporedbu: rucak u Mocoi, Kolumbija - 3.5 dolara, rucak u Quitu, Ekvador - 6.5 dolara (uz dva veeelika piva). Shvatio sam da me ocekuju crni dani. Bilo je vise nego jasno da je rak turizma duboko inficirao Peru. To ce mi bolno jasno postati tek u Iquitosu.

Ali sta da se radi. Ne postoje losa iskustva, iz svakog se ponesto nauci. Odlucio sam da si ne pokvarim apetit i da uzivam u klopi.

Te noci sam nakon vise od 48 sati opet spavao u normalnom krevetu i, svega mi, bilo je dobro!

Ujutro sam isfurao napolje oko devet i po i trebalo mi je skoro dva sata dok nisam ustanovio da do Iquitosa ne postoji direktan bus, jer je Iquitos toliko duboko u dzungli da je samo pristupacan vodom ili vazduhom. Najblizi grad od koga je moguce putovati do Iquitosa sa ove dvije metode je Tarapoto i od Piure je udaljen samo 16 sati busom. Moram priznati da me je opcija putovanja vodom kroz dzunglu izuzetno obradovala (ta sjecanja iz djetinjstva... Corto Maltese... Indiana Jones... "Kroz pustinju i prasumu"... "Tajanstveno ostrvo"... itd.), tako da sam je uzeo u ozbiljno razmatranje, pogotovo sto sam racunao da ce biti jeftinija (jer sporija) od putovanja vazduhom. U 1300 sam se ukrcao u bus za Tarapoto.

Put do Tarapota vodi kroz tri geografske zone: prerija, koja podsjeca na western filmove, Andi, bez rastinja, stjenoviti i goli, i pocetak Amazonije u Tarapotu).
16-satno cimanje sam prekracivao slusanjem muzike, fotografisanjem krajolika (uobicajene aktivnosti na dugim voznjama) i, na veliko zadovoljstvo jedne Indio-bake, drndanjem usne harmonike. Kad se smrcilo, utonuo sam u neki polusan, koji me je vise umorio nego odmorio.

Kada je bus konacno stigao u Tarapoto vec sam se nalazio u ekstazi. Nisam znao sta bih prvo: jeo, spavao ili odmah nastavio sa putem. Odlucio sam se za zadovoljavanje najbitnijih potreba (klopa).

Moto-taxista mi je na putu za restoran objasnio da let do Iquitosa i put rijekom kostaju manje-vise isto i da uz to put brodom traje dva dana... Teska srca sam morao da odbacim vodenu varijantu, jer sam sa avionom bio samo za 45 minuta u Iquitosu.

Nakon petocasovnog cekanja popeo sam se u Airbus za Limu preko Iquitosa i nakon nesto vise od pola sata sletio na aerodrom koji me je na prvi pogled podsjetio na boravak Bridget Jones na Tajlandu (ne zbog pecurki...) sto je u meni izazvalo gotovo momentalnu potrebu za povracanjem. Nazvao sam moj kontakt u Iquitosu. Ispostavilo se da lik sjedi u nekom bircuzu sa ortacima gringosima i da slave nemam pojma sta. Objasnio mi je kako se stize do kafane. Spustio sam slusalicu.

And there my trouble began.