Huligani

Danas mi je drugar poslao majl sa ovim tekstom hrvatske knjizevnice Vedrane Rudan.

ZLOĆE I POVRĆE
Moje ime je Huligan
Devedeset i devet posto ljudi na Zemlji su ‘huligani’ koje, ako imaju
sreće, od bankrota dijeli jedna plaća. Oni drugi nesretnici žive u nadi da
će ih jednom jedna plaća dijeliti od propasti. Ostalo su robovlasnici koji
se ne ukazuju i analitičari koji objašnjavaju

Vedrana RudanBila sam u Beogradu u nedjelju kad je Kosovo proglašeno
državom. Na ekranu svog televizora u hotelskoj sobi gledali smo što
“huligani“ rade Beogradu. Dijelila nas je jedna ulica. U ponoć je portir
zamolio moga muža da skine tablice s automobila. Odustali su od toga jer su
neki ljudi svojim automobilima sakrili naš. Smak svijeta na televiziji
izgledao nam je veći nego onaj u našoj neposrednoj blizini. U ponedjeljak
nam se osoblje hotela ispričavalo kao da su oni palili kontejnere i
razbijali izloge. Izišli smo iz hotela i šetali Beogradom. Na ulicama nije
bilo “huligana“, samo specijalci u punoj ratnoj spremi. Šljemovi, palice,
štitovi... Policija na svakom uglu. Uvečer smo otišli u Jugoslovensko
dramsko pozorište gledati “Fedrinu ljubav“ Sarah Kane. Pokrovitelji,
Raiffeisen banka i Max Factor. Fedru je igrala Mirjana Karanović, Hipolita
sarajevski glumac Ermin Bravo. Znam da ste zaboravili priču o Fedri. Fedra
je žena koja se zaljubljuje u Hipolita sina svoga muža, on joj ljubav ne
uzvraća, Fedra ga optuži za silovanje pa se ubije, rulja njega raskomada na
sitne parčiće. Ne bih vam govorila o sirotoj Fedri da fenomenalna Mirjana
Karanović nije imala svoj šou unutar predstave. Kad je na pozornici pokazala
gole grudi, fotići su krenuli škljocati. Mirjana je zaprijetila prekidom
premijere ako ne napuste gledalište. Dok su drkadžije odlazili, mi smo
pljeskali. Mirjana carica. Nakon predstave otišli smo na koktel. Naši
prijatelji, i ne samo oni, bili su žalosni zbog “huligana“ koji su razvalili
centar Beograda. Jedan nam je gospodin rekao, mi smo jedini narod koji bježi
pred vlastitim demonstrantima.

Volim Beograd, možda zato što je glavni grad države u kojoj ljudi žive
gore nego kod nas. Plaće su nam više, naši Nikolići ne urlaju, naši
“huligani“ pale gradove samo nakon utakmice, naše granice su fiksirane, naša
manjina miruje jer je zahvaljujući Amerima svedena na pravu mjeru, samo
rijetke zemlje od Hrvata traže vizu, kava u Zagrebu košta sedam kuna, u
Beogradu deset. Da Zagreb od Beograda ne dijeli samo dva i pol sata vožnje
automobilom, Srbija bi bila obećana zemlja za naše ljude koji vole uzbuđenja
a Irak im je predaleko. Ovako... Ne bismo smjeli biti mirni dok Beograd gori
ni požar koji hara Srbijom nazivati “huliganskim ispadima“. Svi danas s
visoka govore o Srbiji zato što je na koljenima. Srpski novinari, takozvani
“lijevi“, bešćutno se rugaju demonstrantima koji su razbijali izloge, krali
Nike tenisice, parfeme, “čak i čarape“, a onda s “kesama“ punim ukradene
robe šetali centrom Beograda kao da je to “normalno“. Što u tome činu nije
“normalno“? Mladi Srbi danas, kao i Hrvati, do skupih tenisica “poštenim“
radom nikad ne bi mogli doći, a reklame našoj djeci jasno poručuju što moraš
nositi na sebi da bi ti život imao smisla. Takozvani razumni ljudi, ugledni
srpski ekonomisti, na takozvanoj lijevoj televiziji apeliraju na takozvani
razum i objašnjavaju “huliganima“ da strane banke nisu “strane“ nego “domaće“,
da u njima mladi Srbi zarađuju svoj “hleb“, nitko ne spominje koliko se
“hleba“ može kupiti radeći u stranoj banci koja je zapravo domaća. Mojoj
prijateljici, uglednoj novinarki, ponuđen je posao za 250 eura mjesečno,
najam omanjeg stana u Beogradu košta 300 eura mjesečno, kava u Beogradu
stoji euro i pol, jedna od njihovih banaka preko koje Srbi mogu kupiti auto
reklamira se sloganom “rata = plata“. Zaboravila sam reći, ta “njihova“
banka i “naša“ je banka.

Kakva budućnost stoji pred mladim Srbima? Oni mogu čitav život
robijati u nekom marketu koji jest strani ali i njihov i nikad na stopala
navući skupe tenisice, ili zapaliti Beograd pa se Knez Mihailovom prošetati
obuveni i namirisani kao sretni ljudi iz reklama. Specijalci im neće razbiti
srpske glave. Vidjela sam ih iz velike blizine, i oni su gotovo djeca, i oni
vole tenisice, ni oni za njih ne mogu zaraditi “pošteno“ lomeći mlada srpska
rebra. Zašto ovako govorim? Zato što sam umorna od dvadestogodišnjeg
slušanja kako na ovim prostorima žive “divljaci“. Kao da “huligana“ nema u
predgrađima Pariza, Londona, New Yorka, Bagdada... Devedeset i devet posto
ljudi na kugli zemaljskoj “huligani“ su koje, ako imaju sreće, od bankrota
dijeli jedna plaća. Oni drugi nesretnici žive u nadi da će ih jednom jedna
plaća dijeliti od propasti. Ostalo su robovlasnici koji se ne ukazuju i
analitičari koji objašnjavaju. Žao mi je što mi ovi drugi nisu rekli zašto
je Kosovo postalo Amerika?

Kome treba raskomadana BiH? Makedonija u agoniji? Hrvatska u NATO-u,
Srbija u plamenu? Danas na području bivše Jugoslavije živi dvadesetak
milijuna porobljenih nesretnika, nekoliko tisuća bogataša koji su sve svoje
stekli derući njihovu kožu i stotine ratnih zločinaca koji, ili drže govore
na mitinzima, ili sjede u Saboru, ili se, poput Karadžića i Mladića, “kriju“
iako ih nitko ne traži. Love se samo razulareni “huligani“. Kako stvari
stoje, klinci na ovim prostorima neće dugo “divljati“. Amerika će svima nama
vrlo brzo pokazati tko nam je pravi neprijatelj. Pa će mladi Hrvati, Srbi,
Albanci, Slovenci, Makedonci opet postati braća koja će ognjem i mačem
širiti američku demokraciju u nekom od mnogobrojnih Iraka. Ne, Putin neće
poludjeti, dogovorit će se. Ništa od velikog plamena. Nažalost. Pogledajmo
svoj život. Dovijeka ćemo otplaćivati bijednu gajbu u koju ulazimo noći o
ponoći prebijeni od “poštenog“ rada, naši potomci neće moći platiti
školovanje, ni zubara, ni ocu kupiti lijek, majci cvijeće za rođendan, bebi
cipelice broj veće. Kako živimo, možda bi svima nama huliganima veliki
plamen bio spas. Jebeš život kada svijetom možeš hodati u Nike tenisicama
samo ako razvališ izlog.