Na konju u Plejadu

Njemački pisac Ernst Jünger je u dva svjetska rata nosio uniformu njemačke vojske, projahao je na čelu brigade Wehrmachta jednom od najčuvenijih pariskih ulica Rivoli i ostao tri godine (1941-1944) okupator u glavnom gradu Francuske. Umro je 1998. u 103. godini, a ovih dana njegovi ratni Pariski dnevnici objavljeni su u Plejadi, najuglednijoj francuskoj ediciji, rezerviranoj samo za najveće pisce

Dževad Sabljaković

Uz prikaze dva toma ratnih dnevnika Ernsta Jüngera, francuski mediji su objavili fotografiju na kojoj autor 1941. jaše na čelu brigade Wehrmachta pariskom ulicom Rivoli, na povratku s parade Avenijom Elysée. Njemačka je godinu ranije okupirala Francusku i stanje okupacije potvrđuje i Jünger na konju u ambijentu francuske prijestolnice. Danas mediji te prijestolnice objavljuju fotografiju bez ikakva komentara, a o dnevnicima jahača, koji tek što su štampani u čuvenoj Plejadi, pišu sve najbolje.

Jedna pored druge su dvije neosporne ali i nespojive činjenice. Njemačka brigada u ulici Rivoli je okupatorska, oficir na njenom čelu je također okupator, ali u isto vrijeme i pisac koji će ući u Plejadu, ponos francuskog izdavaštva. To što je bilježio u dnevnik od 1941. do 1944. godine, po sudu urednika, literatura je visokog ranga i zaslužuje da se nađe pored Stendhala i Balzaca ili, recimo, Prousta, Camusa i Faulknera.

Vojnik i pisac Edicija Pléiade osnovana je 1933. i u njoj se objavljuju najveća ostvarenja književnog i filozofskog naslijeđa, kako francuskog, tako i stranog. Štampane na biblijskom papiru i u kožnom povezu, Plejadine knjige su referentna kritička izdanja, snabdjevena iscrpnim komentarima i bilješkama, čiji obujam nerijetko nije manji od originalnog teksta. Edicija je neka vrsta hrama u kojem mjesta nalaze, po zamisli izdavača (Gallimard), samo neosporne književne vrijednosti svih vremena.

Od pisaca na njemačkom jeziku čast da uđu u tu ediciju do sada su imali Hölderlin, Rilke i Kafka. Pridruživanje Jüngera tim velikanima pobudilo je oprečne sudove, kako u književnim krugovima Francuske, tako i Njemačke. Dok jedni tvrde da je on među najvećim njemačkim piscima XX stoljeća, drugi smatraju da domet njegovih ostvarenja ne može zasjeniti činjenicu da je prvu polovinu svog stogodišnjeg vijeka bio jako blizak nacistima. Urednici Plejade i većina francuskih kritičara objašnjavaju da je književna vrijednost onog što je napisao u Parizu i o Parizu značajnija činjenica od toga da je bio pripadnik okupatorske vojske. Na kraju krajeva, vele, pisao je prije kao gost nego kao okupator i dodaju da je uzdizao francusku kulturu i, kao Nietzsche, davao joj prednost nad njemačkom. Ako je to razlog, kažu oponenti, Plejada gubi svoje kriterije.

U ratnim godinama u Parizu prijatelji i sagovornici Jüngerovi bili su Jean Cocteau, Paul Morand, Georges Braque, Pablo Picasso, Jean Giraudoux, Jean Giraudoux, glumac Sacha Guitry, zatim pisci Paul Léautaud i Drieu La Rochelle, koji su također ostavili dnevnike o istim ratnim godinama u Parizu. Viđao je i Louisa-Ferdinanda Célinea, ali ga opisuje s indignacijom. "Rekao mi je da je iznenađen, zaprepašten, što mi, vojnici, ne strijeljamo, ne vješamo, ne istrebljujemo Jevreje - štaviše da je zapanjen što ne upotrebljavamo bajonete bez ograničenja kad već raspolažemo njima", bilježi Jünger 7. decembra 1941. i dodaje: "Imao je grozan karakter, ali je, kao i ja, volio mačke!"

Pariski dnevnici su puni takvih zapisa, detalja, krokija, priča; Jünger piše o ličnim doživljajima, ali ne zaboravlja da će njegovi dnevnici imati čitaoce. Zato njegove bilješke nisu samo datosti, činjenice, makar i historijske, nego i literarno štivo, kultivirano, briljantno, puno proznih i esejističkih pasaža najvišeg ranga. Francuzi su stoga odlučili da uzmu u obzir samo književne vrijednosti Jüngerovih ostvarenja, a da pred vanknjiževnim činjenicama zatvore oči. Nasuprot njima, Nijemci, što je pomalo paradoksalno, ni danas ne eliminiraju politički sud iz kritičkog razmatranja njegovog djela.

"Jünger u Francuskoj nije više čitan nego u Njemačkoj, ali ga Francuzi bolje razumiju", napisao je pariski kritičar Pierre Assouline, a Nijemci uzvratili da je "bizarno jüngerstvo" u susjednoj zemlji posljedica "nekompetentnosti Francuza" da adekvatno sude o vrijednosti književnih ostvarenja pisaca na drugim jezicima.

Rezervirani prema Pariskim dnevnicima, njemački književni analitičari napominju da je Jünger, pošto je bio u štabu njemačkih okupacionih snaga u Parizu, o svemu što se zbivalo u Francuskoj znao mnogo više nego što je napisao. Istina, on u dnevnik bilježi da se stidi njemačke uniforme kad vidi diskriminatorsku žutu zvijezdu na prsima Jevreja i da ih zato na pariskim ulicama vojnički pozdravlja, ali ne spominje da u okolini Pariza postoje sabirni centri za nosioce tih zvijezda, odakle ih Wehrmacht sprovodi na put bez povratka - u logore smrti u Njemačkoj. Piše i kako je po dužnosti prisustvovao strijeljanju jednog njemačkog dezertera, kojeg je odala ljubavnica - Francuskinja, ali ne i o masovnim egzekucijama pripadnika Pokreta otpora i taoca. U odnosu na to, Jünger je imao aristokratsku distancu i radije je opisivao susrete s francuskim intelektualcima i umjetnicima i veličao kulturne vrijednosti te zemlje nego krvavu i surovu svakodnevicu okupacije. Da li je time kupio ulaznicu za Plejadu, pitaju se njemački kritičari.

Oni su iznenađeni što su, uz tri Jüngerova dnevnika iz Drugog svjetskog rata, objavljene sve njegove knjige, dnevničke i publicističke, napisane poslije Prvog svjetskog rata. Dok se francuski mediji zadovoljavaju podsjećanjem da je za jednu od njih - Čeličnu oluju - André Gide rekao da je najbolja knjiga o ratu koju je ikad pročitao, Nijemci otkrivaju da je mladi oficir pruske vojske svojim knjigama sve do 1933. veličao rat kao "unutrašnji doživljaj" i "dinamičan životni princip". Tako nešto moglo je samo goditi nacističkim ušima.

I s Hitlerom U knjizi Vatra i krv (1922) s ničeanskom emfazom piše o "krvi Nacije koja se mora proliti" i "žrtvama koje moraju pasti" da bi se postigla "potpuna sloboda". "Romantičar smrti i razaranja", Jünger je "estetizirao užasnu svakodnevicu rovova", piše Joseph Hanimann u Frankfurter Allgemeine Zeitungu i to ilustrira rečenicom: "Rat je kovačnica koja će razbiti svijet i stvoriti nove granice i nove zajednice. Rat je žarko večernje rumenilo u kojem se naoružavamo za nove, još veće borbe." Pišući o "novim ljudima-herojima, koje samo borba i rat mogu stvoriti", Jünger je bio "intelektualni propagandist novog njemačkog nacionalizma, koji će utrti put nacizmu i civilizacijskom ponoru novog rata", piše ovaj kritičar.

Oko Jüngera je sve paradoksalno: francuski kritičari, prevodioci i historičari književnosti ga, uz rijetke izuzetke, brane. Bila je to samo "egzaltacija ratom kao prevazilaženjem vlastite ličnosti", kaže pisac Philippe Sollers, kojeg su zlorabili nacisti dok su osvajali vlast. Bacili su oko na Jüngera i činili sve da ga uvuku u svoje redove. Göbels mu je nudio poslaničko mjesto u budućem Reichstagu, ali je i to i članstvo u Akademiji umjetnosti on odbio. "Više volim napisati dva retka nekog teksta nego zastupati 60.000 kretena", navodno je rekao.

Shvatio je Jünger, vele njegovi francuski branitelji, da nacional-socijalisti izopačavaju sve što piše i da vode zemlju u katastrofu. Zato se distancirao od njih čim su 1933. osvojili vlast i povukao se iz političkog života da bi 1939. objavio Na mermernim liticama, globalnu kritiku fašizma, u kojoj u parodijskom liku "Velikog šumara" valja prepoznati Hitlera. Göbels je autora, navodno, htio uhapsiti, ali to, ne zna se iz kojih razloga, nije dozvolio sâm Führer.

Oni koji kritičkim okom preispituju biografiju stogodišnjeg pisca, pitaju se zašto on, kad je već bio u opasnosti, nije emigrirao kao plejada njemačkih pisaca i intelektualaca njegove generacije, poput Thomasa Manna. Naprotiv, ističu, na poziv da, kao pruski oficir iz Prvog svjetskog rata, preuzme istu dužnost u Hitlerovom Wehrmachtu, Jünger se uredno odazvao.

I otud fotografija u Parizu 1941. Za razliku od francuskih medija, koji su je objavili, ali je ne komentiraju, njemački joj posvećuju veću pažnju nego samim Pariskim dnevnicima. Jünger piše o stvaranosti okupiranog Pariza, ali dio te stvarnosti je da je od 1870. Njemačka tri puta okupirala Francusku i da je on na konju u ulici Rivoli na izvjestan način simbol te vojničke nadmoći. Poslije njega, vjerovatno, niko više na konju nije prošao tom amblematičnom ulicom luksuznih zgrada i robnih kuća.

Ima nešto što ne da mira na toj fotografiji: Jünger na konju nije bez osione trijumfalnosti i taštine; u ruci drži isukan mač, oštrog je pogleda, dok ga u besprijekornom stroju prate vojnici Wehrmachta ulicom Rivoli. Iznad njihovih glava je zastava na kojoj se krije kukasti krst. I ta fotografija u pariskim medijima (uz dva izuzetka, i to profesora germanistike) nije izazvala ni komentare ni rezerve!

Francuzi su teže oprostili svojim kolaboracionistima nego okupatorima. De Gaulle je inicirao izmirenje s Nijemcima, ali 1944, kad je došao u oslobođeni Pariz, zaveo je prijeki sud za saradnike okupatora. Pisac Alphonse de Châteaubriant, koji je iskazivao pronacističke stavove i zalagao se za "arijevsku Evropu" kao urednik časopisa La Gerbe, od 1940. do 1944, emigrirao je u Austriju da spasi glavu. U tom časopisu su, međutim, usred rata sarađivali Jean Cocteau, André Maurois, Roger Martin du Gard, Jules Romain, Henri de Montherlant, Marcel Aymé i trebalo im je dugo da se "operu", pod devizom da nije presudno gdje su objavljivali, nego šta su pisali.

Ključni dokazi André Malraux ih je "vadio" kod De Gaullea, a Jean Paulhan preko Nacionalnog savjeta pisaca. Međutim, Louisu-Ferdinandu Célineu, spomenutom Châteaubriantu i Robertu Brasillachu suđeno je nakon što je u augustu 1944. Pariz oslobođen i De Gaulle pješice, ali trijumfalno, prošao Avenijom Champs-Elysée, kuda je svojevremeno projahao Jünger. Uz spomenute "kolaboracioniste" možda bi se pred sudijama našao i pisac Pierre Drieu La Rochelle, da to nije preduprijedio samoubistvom.

Châteaubriant je osuđen na smrtnu kaznu u odsustvu. Robert Brasillach, koji je bio talentiran pisac, ali i zaražen fašizmom, nije bio odsutan: presuda na najtežu kaznu je izvršena 6. februara 1945, iako su, u zajedničkoj peticiji, od De Gaullea tražili pomilovanje Paul Valéry, François Mauriac, Albert Camus, Paul Claudel, Maurice de Vlaminck, Jean Anouilh i desetine drugih francuskih pisaca, umjetnika i intelektualaca.

Francusko pravosuđe tražilo je izručenje i Célinea, koji je otvoreno ispoljavao antisemitizam, i zato se povukao iz Pariza zajedno s Nijemcima i emigrirao u Dansku. Tamo je, istina, uhapšen, ali ne i izručen. Suđeno mu je u odsustvu, a kao jedan od ključnih dokaza protiv njega bio je citirani zapis u Jüngerovom dnevniku.

Prema podacima francuskog Ministarstva boraca i žrtava rata, pripadnici Wehrmachta su likvidirali preko 80.000 pripadnika Pokreta otpora i njihovih simpatizera. Godine 1948. budući francuski predsjednik François Mitterrand, tada službenik tog ministarstva, potpisuje izvještaj prema kojem je i 97.000 civila stradalo pod njemačkom okupacijom. To mu nije smetalo da s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom 1985. posjeti stogodišnjeg Jüngera. Visoki gosti bez sumnje nisu spomenuli da gornjim ciframa treba dodati i najmanje 80.000 francuskih Jevreja koji su deportirani u njemačke logore smrti.

Dok se to dešavalo, Ernst Jünger je sjedio u štabu okupatorske vojske i družio se s francuskim intelektualcima. Da li radi visoke književne vrijednosti njegovih dnevnika treba zatvoriti oči pred tim činjenicama, danas, kad nema ni njega ni Mitterranda, otvoreno je pitanje.

Deset godina pošto je umro u 103. godini, Jünger je u Plejadi, gdje još nisu Thomas Mann, Robert Musil ili Alfred Döblin, koji su također pisali na njemačkom jeziku i ostavili iza sebe grandiozna djela. Jünger je na konju oholo projahao okupiranim Parizom. Fotografija koja to pokazuje ne da mira: kao da je na konju ujahao i u Plejadu.