Masakr

25. 05. 1995. godine, oko 9 sati uveče, sa planine Ozren,bosanski Srbi su jednom granatom ubili:
1. Suzan Abulismail, 15 godina
2. Edina Ahmetašević, 20 godina
3. Elvis Alagić Enko, 17 godina
4. Admir Alispahić, 24 godine
5. Lejla Atiković, 14 godina
6. Asmir Bakalović, 19 godina
7. Adnan Beganović, 16 godina
8. Damir Bojkić, 27 godina
9. Indira Borić, 36 godina
10. Ilvana Bošnjaković, 17 godina
11. Elma Brguljak, 20 godina
12. Lejla Bučuk, 16 godina
13. Sanja Čajić, 17 godina
14. Selma Čaušević, 17 godina
15. Amir Čekić, 21 godina
16. Samir Čirak, 18 godina
17. Almasa Ćerimović, 19 godina
18. Zada Dedić, 20 godina
19. Razija Djedović, 19 godina
20. Amir Đapo, 20 godina
21. Suzana Đušić, 14 godina
22. Amir Đuzel, 26 godina
23. Muris Fatušić, 15 godina
24. Ago Hadžić, 20 godina
25. Hamdija Hakić, 48 godina
26. Senad Hasanović, 26 godina
27. Šemsa Hasičić, 20 godina
28. Alem Hidanović, 19 godina
29. Nedim Hodžić, 30 godina
30. Hasan Hrustanović, 25 godina
31. Adnan Hujdurović Kindže, 18 godina
32. Elvira Hurić, 16 godina
33. Almir Jahić Bato, 18 godina
34. Azur Jogunčić, 24 godine
35. Sandro Kalesić, 2 godine
36. Franc Kantor, 24 godine
37. Damir Kurbašić, 20 godina
38. Vanja Kurbegović, 17 godina
39. Vesna Kurtalić Veca, 15 godina
40. Sulejman Mehanović, 28 godina
41. Pera Marinović, 37 godina
42. Nenad Marković Nešo, 19 godina
43. Amira Mehinović, 21 godina
44. Edin Mehmedović, 19 godina
45. Edisa Memić, 19 godina
46. Adrijana Milić, 17 godina
47. Nešet Mujanović, 20 godina
48. Edin Mujabašić Mony, 21 godina
49. Samir Mujić, 28 godina
50. Elvir Murselović, 23 godine
51. Šaban Mustačević, 29 godina
52. Dijana Ninić, 20 godina
53. Selma Nuhanović, 17 godina
54. Indira Okanović, 16 godina
55. Rusmir Ponjavić, 20 godina
56. Raif Rahmani, 22 godine
57. Fahrudin Ramić, 34 godine
58. Nedim Rekić, 27 godina
59. Jasminko Rosić, 32 godine
60. Nihad Šišić, 19 godina
61. Armin Šišić, 19 godina
62. Senahid Salamović, 25 godina
63. Edhem Sarajlić, 20 godina
64. Jasminka Sarajlić, 23 godine
65. Asim Slijepčević Asko, 20 godina
66. Savo Stjepanović, 25 godina
67. Jelena Jezidžić Stojičić, 44 godine
68. Ilinka Tadić, 53 godine
69. Azur Vantić, 19 godina
70. Mustafa Vuković, 23 godine
71. Adnan Zaimović Garo, 27 godina
a ranili preko 200 ljudi.
Granatu su ispalili u sam centar grada.
Moram priznati da sam za ovaj događaj saznala tek nešto više od pre mesec dana.
http://www.kapija.ba/




danas se
u tuzli ne slusa muzika
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080525017
13.05.2008. Svjedočeći
13.05.2008. Svjedočeći protiv Novaka Đukića, bivši pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) ispričali su da su tokom 1995. godine upravljali topovima kalibra 130 mm na planini Ozren, te da su o granatiranju Tuzle saznali kasnije “iz medija”.
Đukića, bivšeg komandanta Taktičke grupe (TG) Ozren, Tužilaštvo tereti da je 25. maja 1995. godine naredio njemu potčinjenom artiljerijskom vodu, koji je tada bio lociran na planini Ozren, u selu Panjik, da iz topova kalibra 130 mm granatira Tuzlu. Jedna granata pala je u centar grada, gdje je poginula 71 osoba, a ranjeno ih je više od 200.
Goran Mijatović i Nenad Čolić, bivši komandiri odjeljenja Mješovitog artiljerijskog puka (MAP) VRS-a, kazali su da nisu učestvovali u granatiranju Tuzle u maju 1995. godine, ali da su sve naredbe o dejstvu dobivali iz komande.
“Naređenja za dejstva sam dobivao poljskim telefonom iz komande, od komandira voda. Nije mi bilo poznato koji je cilj, ja samo dobijem elemente za gađanje i podatke po kojima ću nišaniti. Na osnovu elemenata ne mogu znati koji je cilj. Ne znam da li granate idu u grad ili blizu grada”, rekao je Mijatović.
Čolić je pak kazao da se za svaku ispaljenu granatu izdavala naredba, te je niko od vojnika nije mogao samostalno ispaliti.
Mijatović je istakao da je 25. maja 1995. godine bio odsutan iz jedinice zbog smrtnog slučaja u porodici, dok je Čolić, kako tvrdi, tada bio "na Orašju".
“Svi u jedinici su govorili da se to nije moglo dobaciti sa našeg položaja i ja nisam dalje ispitivao”, rekao je Mijatović.
Milan Đurić, treći svjedok Tužilaštva, bio je 1995. godine “računač” u MAP-u. Kako je ispričao Sudskom vijeću, njegov zadatak je bio da, na osnovu koordinata koje je dobivao, “izračuna elemente za gađanje”.
“Naredbe za korištenje topa su stizale određenim putevima koji meni nisu poznati. Ja sam odradio svoj dio posla i to je bilo to”, rekao je Đurić, koji također tvrdi da 25. maja 1995. godine nije bio na Ozrenu.
Sva tri svjedoka su u prethodnim izjavama, datim u novembru prošle godine istražiteljima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), rekla kako je njihova jedinica bila pridodata Taktičkoj grupi Ozren, od koje je dobivala sva naređenja.
Na ovom ročištu su, nakon što ih je tužilac Mirsad Strika podsjetio na ove izjave, rekli kako to “pretpostavljaju”.
Odbrana nije imala pitanja ni za jednog svjedoka, a naglasila je da Đurića namjerava pozvati da svjedoči u korist optuženog.
Suđenje se nastavlja 20. maja 2008. godine.
(Balkan Investigative Reporting Network)
Djurić:ja sam odradio svoj deo posla
http://www.sarajevo-x.com/for
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?f=3&t=22063&st=0&sk=t&sd=a...
hvala tuzlanac na iscrpnim
hvala tuzlanac na iscrpnim informacijama
malena wrote: hvala
hvala tuzlanac na iscrpnim informacijama
http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/
Tuzla
Strašno...Malo, malo, pa nas stigne po neka grozota, po neka bruka..
Inače..Najmladja žrtva u ovom masakru bio je dečačić koji nije napunio ni 3 godine..Zvao se Sandro Kalesić..
****
ma mary ja evo od februara
ma mary ja evo od februara se muvam po Bosni i u koji grad da zaviriš sama strahota.
Tragedija je što naša javnost nema sluha za ovakve događaje, Zauzimaju gard.
Pazi ovog djurića: obavio sam posao!!
aman djuriću, pa stvarno...
verujem malena...
mene totalno ,da proste ljudi, poseru ove teme...
razumem šta pričaš al i o
razumem šta pričaš al i o tome neko mora da kaže bar slovce
ja kad odem u bosnu mene obuzme neka neobjašnjiva sramota
i mene
dok čitam i otkrivam...
Za ovo sam znala, ali za mnoge druge nisam i svaki put kad se pojavi još nešto, kao šamar neko da mi zaveže...
Valjda bi trebalo tako i drugi da se osećaju..
No mislim da to generalno bije slučaj..
Nažalost, svest o tim stvarima nam je zakržljala..
maryjane wrote: dok čitam
dok čitam i otkrivam...
Za ovo sam znala, ali za mnoge druge nisam i svaki put kad se pojavi još nešto, kao šamar neko da mi zaveže...
Valjda bi trebalo tako i drugi da se osećaju..
No mislim da to generalno bije slučaj..
Nažalost, svest o tim stvarima nam je zakržljala..
Isto mislim i osećam
;))))
neeeeeeee, to znači da se pretvaram u krticu :)))
hahahhaa
malo šale da osvežim tmurni blog..
Iako je tema bolna...
nesto mi komentar odgledaj
nesto mi komentar
odgledaj krteka i prijatelje, dizni nema pojma kako se prave crtaći
sandro
“- Bila nam je godišnjica braka. Nismo mislili te noći izlaziti, trebao sam otići na kontrolu u bolnicu. Ipak, krenuli smo na prostor kod Kapije, namjeravali kupiti sendviče i popiti po neki sok. Sandro nije htio izaći iz kola skoro sat i po vremena. Volio je sjediti u kolima i pomjerati volan. Zajedno smo ušli u lokal, a na samo nekoliko minuta pred pad granate prešli smo u baštu. Zadnji sto je bio, tu pored nas bila je i Dijana Ninić. Sandro je bio u krilu, prijatelj Asmir ga učio da lupka po stolu kao po bubnjevima. Onda je Sandro tražio svoju stolicu i sjeo na nju pred sam pad granate - priča nam Sandrov otac Dino Kalesić. - Odjednom je odjeknula strahovita eksplozija. Sve oko nas je bilo u prašini. Mnogi su bili pogođeni. Stravična slika.
Pogledao sam prema Sandru. Samo se rukom držao za uho i pomalo ječi. Mislio sam da je to od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi u susjedstvu plašeći se nove granate. Stavio sam na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv. Samo jedna mala rupica, k'o zrno riže. Dotrčali smo do kola i hitno krenuli do Kliničkog centra. Mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali sa reanimiranjem. Zaludno, vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju naš pogled. Bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen - nastavlja priču Dino Kalesić.
I ništa više ne govorimo. Opet se pale cigarete, opet ustajemo i hodamo po stanu. Dosta dječijih igračaka.
U mislima ono dijete što u smrt ode otvorenih očiju i malo zgrčene jedne ruke. Zbog one rupice k'o zrno riže što na Sandrovim grudima napravi geler od zločinačke četničke granate sa Ozrena.
U mislima i ona noć kada se Tuzla oprostila od svoje tragično stradale mladosti. I onaj mali bijeli sanduk i ono silno cvijeće što ga prekriše baš kad se nova zora nad Tuzlom najavljivala. I one igračke Sandrove među cvijećem.
Pa nista. Eno, kao da se
Pa nista. Eno, kao da se nije ni desilo. Milosevic se vraca.
Eugenija wrote: Pa nista.
Pa nista. Eno, kao da se nije ni desilo. Milosevic se vraca.
Zlo... ne znam šta bih drugo mogla da kažem..
razgovarao sam
danas sa dosta njih iz tuzle. niti jedno celjade nije bilo, a da se nije gusilo suzama podsjecajuci se tragicnog dogadjaja od prije trinaest godina. a i ja sam.
nije ni lego u grob
nije ni lego u grob
Za tvorce vesticije kuhinje
SL
Au, al se izudarah.
Au, al mi je laknulo sada.
Nema vise udaranja,
kao da proslo je sve,
bas sve sada
Namuci se,
namuci se, kao,
da ne poredim…..
Mozda nisam vise
tako Lep, ali nisam Bas ni Mlad.
Tesko podnosim
Zatvorene prostore, Tesko podnosim
Ograde, Tesko podnosim Cutanje.
Mnogo toga mi Smeta, zaista, ali
Kad ja Dajem, Jako malo Dajem
I puno toga Ocekujem I Trazim
a sto se tice Lepih Reci,
samo Mnogo I Uvek
Mada smesno zvuci,
uopste nisam prakticar,
ja sam totalni romanticar,
u stalnoj akciji zanesenjak,
vidovnjak, vilenjak,
cudo jedno, pojma nemam
Sta sam, nikako da se odlucim
Pisac Bajki iz Buduceg vremena
Darodavac, Daroprimac, I
Grdno gadno sam nezgodne naravi I
Zato sam
Tako sam, tako Temeljno
Zgazen, kao lisce jesenje
Niceg nije ostalo da me podrzi
Da me Bodri, da me ka Dobru menja,
A tako mi nedostaje, A tako mi silno
nedostaje, miris Nafte, ukus Krvi
cisti Kiseonik, milion zivota da ih Rascepkam
milion Ljubavi da ih rasturim
Jako, Jako, do iznemoglosti,
Do Neminovne Smrti
/ You really have not to do this /
i cekam trpezu bogatu
satkanu od divnih Recepata…..
A kad ja krenem.......U drugu hemisferu
There will be blood in No Country for the Old Man
iza broja o Suzan, 15 godina
„Lijepo obučena. Dotjerana kao obično. I vesela. Stajala je u velikoj masi omladine okružena prijateljima, smijehom i muzikom. Emina i Dino su je zvali da prošetaju do Česme. Ona se samo smijala i mahala im. Kao na nekoj stanici. Propinjala se i mahala i smijala se. Kao na slici uokvirenoj Kapijom. Onda je odjed¬nom bljesnula crvena, užareno crvena, gusta svjetlost. I prolomila se razorna eksplozija...
U spomenaru koji je "otvoren" 10. 9. '94. i "zatvoren" 14. 3. '95.
iza broja o Adnanu, 16 godina
“21. 05. 1995. godine Adnan je proslavio svoj 16. rođendan, ne sluteći da će se sudbina ubrzo tako okrutno poigrati s njim. Taj dan svi su se veselili, Adnan je svirao harmoniku i sve je bilo u rođendanskom raspoloženju. Kobnog 25. maja, Adnan je zamolio mamu da mu napravi omiljene kolače - krempitu, da ga čekaju kad se vrati spolja. Otišao je zajedno sa sestrom. Uputili su se prema Kapiji. Sestra je bila vrlo kratko i vratila se kući. Adnan je ostao. Ostali su kolači na stolu, ostala je harmonika u sobi, ostalo je sve da tuguje i žali za svojim Adnanom.