Izjednačavanje žrtava i zločinaca

Nakon presude Kantonalnog vijeća u Sarajevu, valja misliti na budućnost i planirati još jedno mjesto u Memorijalnom kompleksu Kovači: za Bejtića, zaslužnog branioca BiH, vojnika Desete brdske. Tako će mu se država BiH odužiti za duševnu bol i patnju koje je podnio tokom suđenja. Presudom je ionako potvrđena otužna istina: upravo je bošnjački, sarajevski politički vrh, potpomognut reformiranim pravosuđem, u godinama nakon rata na Kovačima pokazao ko izjednačava žrtve i zločince.

Samir Bejtić nije kriv! Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, kojim je predsjedavao Jasenko Ružić, u petak 27. juna 2008. godine (sve podaci koje treba upisati u sramnu historiju Sarajeva) oslobodilo je Bejtića optužbi da je kao pripadnik Desete brdske brigade Armije RBiH počinio ratni zločin. Aplauzi i ovacije odjeknuli su sudnicom, a ispred zgrade Suda je Bejtić dočekan u skladu s presudom - kao oslobodilac. Uz nezaobilazne čestitke, zagrljaje i poljupce.

Samir Bejtić nije kriv što je 25. 12. 1992. zajedno s Arminom Hodžićem "odveo Vučurević Zorana ispred linija koje drže snage Armije RBiH i lišio ga života pucajući u njega s dva hica iz pištolja skorpion, a poslije toga leš polio benzinom i spalio" (citat preuzet iz presuda Okružnog vojnog suda u Sarajevu, donesenih borcima 10. brdske brigade).

Samir Bejtić nije kriv ni za saučesništvo u ubistvima Ergina Nikolića i Duška Jovanovića, inače pripadnika Prvog bataljona Desete brdske. Okružni vojni sud u Sarajevu je Nikolićevu i Jovanovićevu smrt ovako opisao u svojim presudama: "(...) Na lokaciji Boguševac uvedeni su u zemunicu snajperskog voda, gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako što je Bejtić Samir uzeo u obje ruke sablju te je zabio u vrat Nikolića, a koja se nalazila u zemunici, a potom Hodžić Armin zabada nož u tijelo Nikolić Ergina, a Jovanović Dušku nož su zabadali više puta Topalović Mušan, poslije njega Hodžić Armin i Kadić Sead, a zatim tijela ubijenih odvukli do ivice Kazana da bi Bejtić Samir nožem odvojio glavu Nikolića od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana..."

Samir Bejtić nije kriv ni za pomaganje u ubistvu Predraga Šalipura, također vojnika Armije RBiH, čiju egzekuciju su vojnici Desete brdske pred Sudom pripisali svome voljenom komandantu Mušanu Topaloviću Caci. Za Bejtića su njegovi suborci posvjedočili tek da je Šalipura tukao "željeznom štangom po potkoljenicama, koljenima i člancima nogu". Bejtić nije kriv ni za pomaganje u ubistvima Branislava Radosavljevića i Božidara Šljivića, a još ranije je oslobođen odgovornosti što je Marinu i Radoslava Komljenca, stariji bračni par, (Marina je bila invalid sa štakom) izveo iz stana u ulici Dragice Pravice na broju 7 te ih odveo u obližnju komandu brigade, a potom na Boguševac, gdje je "prenio naredbu" za njihovu likvidaciju.

Slobodanka Macanović, kćerka bračnog para Komljenac, u vrijeme dok je Bejtić vozao njezine roditelje, bila je na dužnosti: i sama je tokom rata bila pripadnica Armije BiH. Danas čeka da sahrani roditelje, kao uostalom i najveći dio rodbine žrtava stravično ubijenih, izmasakriranih i bačenih u Kazane. Za njihovu smrt četrnaestorici pripadnika 10. brdske brigade presudio je Okružni vojni sud utvrdivši da su počinili brutalna ubistva. Kažnjeni su različitim kaznama: najveća je iznosila osam godina zatvora. Niko od njih nije osuđen za ratni zločin.

Zapravo, prva presuda za ratne zločine na Kazanima i izrečena je Samiru Bejtiću, kada je dobio 14,5 godina zatvora. No, tu je presudu poništio Vrhovni sud i postupak vratio na početak. Sada je Vijeće Kantonalnog suda na čelu s predsjedavajućim Jasenkom Ružićem oslobodilo Bejtića optužbi i zapravo presudilo: u Sarajevu niko živ nije počinio ratni zločin! Presudom Bejtiću jedini sarajevski ratni zločinac ostao je Mušan Topalović Caco, ubijeni komandant Desete brdske brigade, "likvidiran prilikom pokušaja bjekstva" u noći 26. oktobra 1993, kada se "država BiH obračunavala s kriminalom u vlastitim redovima".

Sa zločinom se nije u stanju obračunati ni danas. Da paradoks bude kompletan, Cacu su za zločine optužili njegovi suborci, a presudio mu je Alija Izetbegović. ("A što se tiče pitanja šta je Caco bio - heroj ili zločinac, bio je i jedno i drugo, isprva heroj, kasnije zločinac"; Alija Izetbegović; Dani, 246; 1. 3. 2002.) U međuvremenu, udareni su temelji dejtonske Piše: Vildana Selimbegović

BiH, već u novembru 1996. Caco je iz humke s NN oznakom, uz spektakularnu dženazu i sve vojne i prateće počasti, sahranjen u Memorijalnom kompleksu Kovači. Na Kovače je 2003. ispraćen i Izetbegović. Nakon presude Kantonalnog vijeća u Sarajevu, valja misliti na budućnost i planirati još jedno mjesto u Memorijalnom kompleksu Kovači: za Bejtića, zaslužnog branioca BiH, vojnika Desete brdske. Tako će mu se država BiH odužiti za duševnu bol i patnju koje je podnio tokom suđenja. Presudom je ionako potvrđena otužna istina: upravo je bošnjački, sarajevski politički vrh, potpomognut reformiranim pravosuđem, u godinama nakon rata na Kovačima pokazao ko izjednačava žrtve i zločince.

Šteta, a ne samo sramota, što povodom oslobađajuće presude za Bejtića šute i Bakira Hasečić i sarajevski mediji (s izuzetkom Federalne televizije) i svi koji se po pravilu s razlogom groze osuđujućih presuda od po pet, deset, petnaest godina zatvora koje dobijaju srpski zločinci Bejtićevog kalibra pred domaćim sudovima i onom u Haagu.

BH magazin Dani