Mijenjam Rawalpindi za Montreal, povoljno (Jasen Boko) - Priča prva

JASEN BOKO - BLOGITO ERGO SUM

Ukratko o blogu

Razmišljam, dakle postojim. Dobro je nekad to zvučalo, je l' da? Međutim, ta misao koja je bitno odredila zapadnu civilizaciju polako se gasi. Današnjem društvu ne treba čovjek koji misli nego onaj koji troši: Kupujem, dakle postojim, mogla bi na početku 21. stoljeća glasiti Descartesova misao.

Živimo u vremenu u kojem je homo sapiens ustupio mjesto novoj vrsti primata. Homo konzumensis kreacija je potrošačkog društva, čovjek bez svojstava i kreditna kartica na dvije noge, koji nije društvu potreban kao misleći subjekt, nego kao konzument, objekt bez vlastitoga stava, onaj koji će pokorno slušati koji uložak traje najdulje i koje pivo izaziva najveću sreću muškog zajedništva, te shodno tome svoj novac ostaviti na kasi prvog shopping centra. Evolucija je danas dobila novu dimenziju, čovjek se s dvije noge podigao na četiri – kreditne kartice.

U svijetu u kojem je bilo kakva kritička misao marginalizirana – jer proizvod prodaje samo pohvala, nikako kritika - subverzivni ostaci prošlosti, nekomercijalne knjige ili kazališne predstave, uče ljude onome čemu se potrošačko društvo najviše opire. Kultura je kritična i promovira vrijednosti nepodobne u potrošačkom društvu: potrebu za vlastitim mišljenjem i stavom, sumnju u sve što društvo pokušava nametnuti kao neupitne vrijednosti i poziva na pobunu protiv nametnute gluposti koja je Frommovo biti, vrlo povoljno, u dvanaest rata bez kamata, zamijenila za imati.

Odbijam slušati i zadržavam pravo na kritičnost pa će ovaj blog govoriti o posljedicama društva koje je razmišljam zamijenilo za kupujem, a kojem, utopistički sam uvjeren, može pomoći fenomen koji smo donedavno poznavali kao kultura, a koji danas nestaje.

Mijenjam Rawalpindi za Montreal, povoljno...

Napisao: Jasen Boko

- Mogu te pitati nešto, izbacio je u jednom dahu prometnik sjurivši se s obližnjeg raskrižja, sjedajući za moj stol u pučkom ( kakav bi drugi i postojao) restoranu u Rawalpindiju. Ništa neobično nema u tome da čovjek sjedne za tvoj stol, privatnost nije na cijeni u Pakistanu, a i tko je vidio da cijeli stol pripada jednom gostu. Ono što je bilo neobično jest činjenica da policajac, kao većina njegovih zemljaka, nije odmah pitao što ga zanima, nego je napravio pristojan pokušaj uvoda u razgovor.

- Možeš, rekao sam, iz Hrvatske sam, zovem se Jasen, putujem sam i, da, jako mi se sviđa Pakistan. Imaš još pitanja?

Policajac je ostao otvorenih usta, kako sam samo znao odgovore na pitanja koja još nije ni postavio, a upravo je sve to htio pitati. Eh, kako sam znao... Kad ti barem deset puta svakog dana prilaze ljudi s identičnim pitanjima, postavljenima istim redoslijedom, nije teško znati odgovor na njih i prije nego ih rafalno ispale...

- Qasim, rekao je pružajući ruku! Mogu te sad pitati jedno pitanje intimne prirode?

Ha, ovo je bilo neobično, sva pitanja koja ekstrovertni Pakistanci pitaju vrlo su intimne prirode, obično ih zanima broj supruga, (muške) djece i razni privatni detalji, o kojima sad radije ne bih, ali da ih najavljuju, e to je stvarno nešto...

Svidio mi se Qasim, još tamo na raskrižju, sposoban je, djeluje više kao dirigent nego prometnik na vjetrometini suludog pakistanskog prometa. - Pitaj, rekao sam.

- Što iskreno misliš -ispalio je brzo - kakve su mi šanse da preko interneta nađem ženu u Kanadi i nastanim se tamo, ti mi izgledaš kao netko tko ima iskustva?

- Sa ženama, internetom ili Kanadom, pitam.

- Onako - široko mahne rukom Qasim.

Onako, moj Qasime, šanse su ti nikakve s obzirom da jedno 50 milijuna tvojih zemljaka čim uzgoje prve brkove počnu sanjati isti san, dok je broj neudatih, a pogotovo za tako nešto zainteresiranih Kanađanki, rekao bih, neusporedivo manji, mislim da bi na jednoj ruci doteklo prstiju za nabrojati ih sve!

To sam promislio, ali sam promrmljao samo jedno otegnuto “paaaaa”...

Qasim čeka, gleda me pun nade, očito s obzirom na moje “iskustvo” puno očekuje od mog odgovora.

A zapravo Qasim je zgodan muškarac, ne sumnjam da bi se našlo po Kanadi i sličnim destinacijama iz pakistanskih snova žena voljnih imati ga doma, ali opet...

Vidi Qasim da muljam pa brzo dodaje: - Ma ne bi ona imala nikakvih obaveza prema meni, ne bih je gnjavio, treba mi samo dozvola za rad, zelena karta...

- Aha, tako - kažem, pokušavajući dobiti na vremenu. Primjećuje naočiti policajac moju neodlučnost i odlučuje u igru ubaciti ključni argument. Vadi svoju fotografiju u uniformi i pokazuje mi je.

- Ovu bih stavio na internet, što misliš???

Sve sam rezervne položaje potrošio, moram nešto reći...

- Vidi Qasime, nakašljavam se, bit ću iskren.

Policajac proguta knedlu, spreman na presudu.

- Mislim da imaš jako dobre šanse, tamnoputi su momci na cijeni u Kanadi, baš sam nedavno pročitao kako se Kanađanke samo za takve udaju, izbacim u dahu...

Qasim se ozari, brzo pozove konobara i naruči još jedan čaj za mene.

- Siguran si?

- Vjeruj mi, imam iskustva, namignem mu...

Promatram ozarenog Qasima, već je na kauču u svojoj kući u Montrealu, gleda na plazma televizoru koji pokriva cijeli zid američki nogomet i pije pivo, oko njega skaču svjetlokosa dječica, uglavnom muška, naravno, a na miljetiću na polici, u plastičnom omotu da se ne potroši, sjaji kanadska putovnica s koje vjerna Kanađanka briše prašinu. Idila...

- Ej, a poznaješ li ti neku zainteresiranu tamo, trgne se Qasim i prelazi na rješavanje preostalih sitnih prepreka na putu do realizacije svoga sna.

- Pa ne baš, nije mi Kanada u susjedstvu, ali stavi ti tu fotografiju na internet, bit će ponuda. Samo moraš imati malo, malo strpljenja.

Ne volim lagati, ali - jesam li imao izbora? Postoje, eto, situacije u kojima sitne “manipulacije” istinom nekom mogu život učiniti podnošljivijim, a nikome ne nanose štetu. Što sam trebao reći? Nemaš nikakve šanse i dokraja ćeš se života pržiti na tom raskrižju??? To bi bilo iskreno i pošteno?
Samo što me nije izljubio Qasim.

- Znao sam da ćeš mi ti pomoći, kaže vraćajući se na svoje raskrižje pod vrelim suncem. I gledam kroz prozor čudo u Rawalpindiju, promet najednom teče bez zastoja, kao da se otvorila neka nova dimenzija. Tješim se: ako postoji čovjek koji u ovom kaosu može uvesti red onda su čuda moguća i ne znam zašto takav čudotvorac ne bi mogao sebi naći put do Kanade i tamo napraviti karijeru u nekoj javnoj službi.

Izlazim iz restorana i u trenutku kad bojažljivo stajem na kolnik sav promet u trenutku staje! Djelo je to Qasima Kanađanina i po prvi put u Aziji ulicu prelazim dostojanstveno, kao netko čiji život nije izravno ugrožen. Gledam tog Montrealca kako se široko smije i maše mi, sretan.

Moj budući najbolji kanadski prijatelj!

________________________________
objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji