Intervju: Heni Erceg

Razgovarala: Milica Jovanović

Gašenje nesumnjivo najboljeg nezavisnog lista u regionu, u javnosti Hrvatske ali i Srbije, ispraćeno je ili tabloidnim difamacijama ili gromkom tišinom. U razgovoru za Danas, Heni Erceg ističe da se i kraj Ferala - u mešavini liberalizma i nacionalizma, pod diktatom medijskih korporacija oslonjenih na vlast - mogao očekivati.

* Vaše izveštaje o lojalnosti zlu, sabrane pod naslovom Desetkovanje građana, urednik iz Fabrike knjiga uporedio je sa "gotskim romanom sa tajnom". Zaista, tu su svi elementi jednog uzbudljivo mračnog štiva, osim onog ključnog - fikcije. Kako danas čitate te tekstove, i kako razumevate stvarnost kojoj ste na taj način svedočili deset godina?

Ha, "gotski roman", pa još i s tajnom!... ali ja sam samo pisala tekstove za svoju novinu, tekstove o jednom razdoblju u kojemu građanin pojedinac naprosto nije imao nikakvu šansu naspram režima, ukoliko je na bilo koji način bio drukčiji, bilo etnički, rasno, ideološki... Kad kažem režim, mislim, dakako, na sve režime uspostavljene raspadom bivše Jugoslavije i izabrane, kao što se zna, voljom naroda. Mene je prirodno najviše zanimao režim u Hrvatskoj, i jest, situacija je u tih deset godina bila doista "gotička", to svjedoče fakti u mojoj knjizi, objavljenoj, ne slučajno, baš kod Dejana Ilića u Fabrici knjiga. Ne slučajno, kažem, jer nisam sigurna da bi se u Hrvatskoj izdavači baš tukli da objave takvo štivo. Fakti su dakle izjeli svaku moguću poetiku za račun puke banalnosti u koju je u konačnici uvijek uvijeno svako zlo, na koncu mučni su fakti razotkrili i tajnu, a nema, kao što primjećujete, ni fikcije, da je ima, bilo bi i barem nešto viteštva, kakvoga je bilo čak i u najcrnjim razdobljima ljudske povijesti. Ali ne, nije ga bilo baš nimalo u onih deset godina o kojima svjedoče moje kolumne. Bili su to režimi, i hrvatski i srpski, vrlo slično, kojima je bilo posve strano svako viteštvo, mislim na ono što se u suvremenoj civilizaciji naziva ratnim pravom, konvencijama, pravima zatočenika i žrtve, i konačno pravom građanina pojedinca na vlastiti stav. Sve je to izostalo kako bi se najgorim predpolitičkim, predcivilizacijskim, sredstvima osvajao teritorij, etnički očistilo, humano preselilo, i usput malo palilo, haračilo, silovalo..., kritičare denunciralo, prisluškivalo, maltretiralo.

E sad, kad s današnje distance čitam te tekstove, koji su, kao i svi novinski tekstovi, nastajali u trenu, bez pretenzije da traju, bez mogućnosti suvišne analize, oni, nažalost, ničim nisu demantirani, ništa me nije uvjerilo, makar su prošle godine, da je tadašnja stvarnost izgledala drukčijom, možda boljom, nego što je zapisana u mojim tekstovima, štoviše svi su se fakti u međuvremenu pokazali kobno točnima, zločini stvarnima, neki, samo malobrojni, zločinci čak i kažnjenima. Neki su, poput Tuđmana, umrli na vrijeme, prije odlaska u Haški sud, neki, poput Miloševića, nisu dočekali presudu, što je nesreća, jer bi njihovo kažnjavanje možda, kažem samo možda, omogućilo ovdašnjim narodima da se sa zločinom suoče, priznaju da se doista dogodio, da su za njega znali, ako ne odmah, onda tek malo kasnije, te da je učinjen i u njihovo ime, u ime kretenske ideje njihovih vođa, i da ga kao takvoga valja sankcionirati, za njega možda tražiti oprost. No, kao što vidim, stvari sa zločinom i kaznom ne idu u najboljem pravcu, ni u Hrvatskoj, još manje u Srbiji.

* Šta je u Hrvatskoj preostalo u tom prostoru između nastojanja da se nešto promeni u društvu i pokušaja da se sam autor ne promeni u društvu koje je već uveliko "otišlo dovraga" - šta je vaš osnovni motiv za angažman? Da li se taj motiv promenio, od vremena u kom su tekstovi nastajali, do danas, kada se knjiga pojavljuje kao svedočanstvo jednog poraza?

Znate, pitanje angažmana meni je uvijek teško, jer je svaki odgovor nužno pretenciozan, kao hrabri smo, pa smo se angažirali i tukli s režimom. Ne mislim tako, nego vjerujem da je to naprosto neka obaveza prema sebi samom, a onda i profesiji, obaveza najjača baš u ružnim vremenima. Mislim da bi angažman i inače imao biti neka dužnost ljudima koji znaju čitati i pisati, te da naprosto nije dobro ako baš svi šute, da je šutnja u zlim vremenima kobna, jer upravo na nju, uz implementaciju straha, računaju zlikovci. Uostalom, ima i značajnog zadovoljstva u takvoj vrsti angažmana, da baš ne sjediš skrštenih ruku dok tvoga susjeda odvode negdje zato da bi mu uzeli stan, imovinu, zadovoljstva u onom elementarnom smislu ljudskosti, koje nas naposljetku i razlikuje od ostalih, nižih vrsta. A šteta se ionako uvijek mjeri tek naknadno, ali uvijek stiže, u raznim prijetećim oblicima, pa ako takav angažman traje dugo, kao što je trajao naš, u Feralu, dabome da se nužno postavlja i pitanje smisla, tim više jer se društvena svijest na ovim našim prostorima mijenja evolucijski sporo ili nikako. A opet, kako bi se i mogla mijenjati s ljudima na vlasti koji su samo malo bolje našminkani nasljednici svojih ideoloških očeva, učitelja. Zato se valja čuvati one praznine koja može nastati, kao neka rupa u vlastitom biću, kada se s odmakom od deset godina ustanovi da se malo toga promijenilo na bolje, a da su u međuvremenu te naše državice proglašene skoro pa mjestima savršene demokracije, pa su valjda zbog toga i utihnuli, barem je u Hrvatskoj tako, svi drukčiji, opozicijski glasovi, pa se valjda zbog te zajedničke ugode tobože dovršenog društva, skoro idiličnog, i Feral morao ugasiti, jer on kao više nema svrhu...

Sve je to naravno velika laž, jer ne radi se ni o kakvoj uređenoj, a kamoli završenoj demokraciji, nego o maloj zemlji u kaosu velike, divlje tranzicije u kojoj vladanje državom podrazumijeva i ovladavanje čitavim društvom, bez iznimke, pa čak niti na marginama više nije moguće opstati i preživjeti. U tu je svrhu odumiranja razboritog mišljenja i ozbiljne kritike vlasti i društvenih poremećaja vješto uspostavljena profitabilna ravnoteža nezamjeranja između vlasti, jake medijske korporacije, izvan koje i nema skoro ništa drugo, i moćnih oglašivača koji istodobno brinu o poljoprivredi, grade hotele i takozvane wellness centre, ali ne zapuštaju ni istodobnu prodaju toalet papira i knjiga!
Utoliko ste dobro primijetili, pronaći motiv danas je mnogo teže nego u vrijeme diktature, ne zato što diktatora više nema, ima ih, ima, mnogo malih i utjecajnih na vitalnim područjima života, nego zato što je irelevantnost postala dominantna, ako ne jedina karakteristika hrvatskog društva, pa je zato i smrt Ferala prošla kao posve irelevantna činjenica.

* Da li gašenje Ferala označava početak novog medijskog doba u Hrvatskoj i okolini, u kojem će cenzura i pritisak na medije biti mnogo suptilniji, a samim tim i efikasniji? Da li u takvim okolnostima još postoji mogućnost da tačka otpora desetkovanju građana bude smeštena u štampani medij, ili je Internet jedina šansa? Ima li na prostoru bivše Jugoslavije mesta za otpor i angažman, i da li se strategije otpora menjaju u skladu sa promenama kroz koje prolazi i samo manifestovanje lojalnosti zlu?

Smrt Ferala stvorila je naoko paradoksalnu situaciju. Medijske slobode, naime, sada su veće, ako pod njima podrazumijevamo na primjer novinske plahte u slavu najvećeg hrvatskog trgovca, moćnog čovjeka u državi, koji između mlijeka i krumpira diktira i prodaju novina i knjiga, budući da u svom vlasništvu ima sve novinske kioske, a uskoro će imati i knjižare, i o čijim oglasima zavise godišnje plaće zaposlenika, tj. novinara te medijske korporacije, ili tekstove u kojima važan književnik intervjuira važnoga premijera, s tolikom količinom podložnosti i iracionalnosti da bi mu imao pozavidjeti i Ivan Aralica, Tuđmanov dvorski književnik, da se ne vraćam još dalje u prošlost. E paradoks te slobode je u tome da više nema Ferala koji bi spremno ismijao takve plaćeničke panegirike i na taj način razgolitio tu tobožnju medijsku slobodu, a u svojoj suštini krajnju neslobodu i podložnost činovnicima vlasti ili nekim drugim moćnicima. Budući da više nikakvog korektiva nema, nema Ferala, a boga mi ni nekih valjanih opozicijskih glasova, to je sloboda medija u Hrvatskoj sada apsolutna, baš kao i sloboda ovdašnje Vlade da radi što god hoće ili nekog trgovca da se uz uzgoj krumpira bavi i "uzgojem" knjige. Stoga ne vidim, barem ne uskoro, neku relevantnu točku otpora tom bastardu sastavljenom od nešto liberalizma, nešto ustaške ideologije, zrnce-dva tržišta i puno diktata medijskih korporacija, naslonjenih dakako na skute vlasti.
Internet? Možda. Razmišljamo o tome da Feral oživimo na internetskom portalu, neizvjesno posve, jer kako prodati samo ozbiljno štivo i satiru, a da tu negdje nisu i oglasi, pa ponešto ženske golotinje, pa tračevi... Ne znam, vidjet ćemo, u svakom slučaju vrijedi pokušati radi nas i bivših Feralovih čitatelja.

-.--.-

* Da li Vas je iznenadio način na koji je Feral ugašen?

Nije me iznenadio način na koji se Feral ugasio, jer smo o tome odlučili mi sami, vlasnici Ferala, u trenutku kada je bilo jasno da nas je takozvani strateški partner izigrao, i da nas, vrlo vjerojatno u dogovoru s trenutačnom HDZ-ovom vlašću s kojom ima dobre partnerske odnose, nikada i nije imao ozbiljnu namjeru kupiti, pa još i razvijati. O nužnosti Feralova gašenja dakle odlučili smo sami, jer se dalje naprosto nije moglo, unatoč sigurnoj i stabilnoj tiraži; o njegovoj smrti, međutim, odlučili su isti oni o kojima sam već govorila, političko-medijske strukture kojima je taj list svima podjednako smetao, kao neko ogledalo, nespreman da se "prilagodi tržištu“, da pristaje na diktat oglašivača, objavljuje o njima propagandne tekstove, još i educira javnost kako je recimo neki Telekom ustvari Krleža naših života, pa ako se o tom operateru piše kritički, neće biti ni oglasa, a ako nema oglasa nema ni para... Feral je bio neugodan svjedok, mnogo utjecajniji od nekih s višestrukom tiražom, pa je zato i preminuo u posvemašnjoj, tipično hrvatskoj, šutnji i dakako uz nekoliko krikova mržnje i zlobe i gadnih pokušaja difamacije njegovih vlasnika, mene ponajviše. Pa je trebalo dokazati kako smo se ugasili, ne zbog neoliberalnog, divljeg tržišta, ne zbog nedostatka oglasa i našega nepristajanja na ucjene moćnih oglašivača, ne zbog političkog okruženja, nego zato i samo zato što smo kao vlasnici Ferala pokrali sami sebe, ubili dakle svoju zlatnu koku. Naravno, tih nekoliko tekstova mržnje i nevjerojatnih gluposti na koncu su se pretvorili u vlastitu grotesku, ali su junački tempirani za vrijeme kada Ferala više nije bilo, pa se čitava ta nekrofilska grupica, hrvatsko-srpska, u bratstvu i jedinstvu okupila na Feralovu grobu, radosno tamo zaigrala, pa još naoštrila koce, e kako bi probola, a koga drugoga nego ženu, vješticu, glavnu urednicu preminulog lista, sve onako hrabro, kao pravi muškići s ovih prostora, naših balkanskih, koji, budući da lomače više nisu u modi, sačekaju da umreš kako bi ti se popišali na grob. Eto, to me iznenadilo, zateklo, rastužilo, kao što nas mržnja i nekontrolirani bijes uvijek zateknu. Na mržnju se, naime, nije moguće naviknuti, niti za nju ima dobre pripreme.

* Šta ostaje od društva u kom se građani pretvaraju u ciljne grupe, u kom su mediji, transformisani u puku ambalažu za oglase, saučesnici novih oblika represije?

Ništa. Ili samo loš proizvod u sjajnom papiru. Ostaje malo hrane na trpezi jer je preskupa, prazna glava, jer knjige nisu na cijeni, nego su to propagandna novinska izdanja gdje se između oglasa za skupe automobile i fancy kozmetiku nađe i poneki tekst, mada se ne zna sa sigurnošću krije li se i u tim rijetkim napisima neki sofisticirani oblik oglašavanja donjeg rublja ili čokoladnih bombona, a ne znamo zato jer sociolozi i proučavatelji društva u tranziciji također spavaju svoj zimski san, ne znamo dakle je li i do koje mjere javnosti odgovara baš takav oblik medijskoga tupila. Koliko ja vidim nitko se nešto ne buni, medijsko je tržište jako potentno, jedni žive kao cjelodnevni servis oglašivačima, drugi kao produžena ruka mafije i podzemlja, svi zajedno pak dobro surađuju s vlašću koja itekako zna što radi, vrlo svjesna da zaglupljivanjem javnosti bez pravih, autentičnih, kritičnih glasova, može mirno vladati, makar cijene divljaju, inflacija raste, makar se derneči s pjevanjem ustaških pjesmuljaka, makar penzioneri nemaju što jesti, makar se povijest redizajnirala na način da se već pokazuje kako se zločin itekako isplatio, itd, itd.
Naravno da se to zove represija i zato je prava diktatura bila bolji, jasniji protivnik. Sva je razlika samo u umivenosti represije jer su naravno i okolnosti, naročito izvanjske, takozvane evropske, drukčije. Zanimljivo je međutim napomenuti da isti oni mediji, a to je većina, koji su za vrijeme rata pisali kako je zločin, uvijek s napomenom „ako ga je bilo“, zapravo prirodni, sastavni dio svakog rata, pa još rata u kojemu smo mi samo nevine „žrtve“, ti isti danas tvrde kako je nova ideologija tržišta, makar tako divljeg, anarhičnog i koruptivnog, jedina relevantna, pa ako ne pristaješ na tu ideologiju onda si kreten koji tu nema što tražiti, isti neprilagođeni kreten kakav si bio i onda, onih dugih, mučnih godina kada nisi pristajao na „tržišnu“ tezu da je jedina prihvatljiva ideologija jedne nacije i jednog vođe i svega što se pod njom događalo...

* Srbija i Hrvatska prolaze kroz veoma slične modele tranzicije, mada Srbija, čini se, dosta sporije i mučnije. Može li za Hrvate i Srbe postojati jedna istorijska istina o raspadu SFRJ?

Ma kakvi, ne treba se nadati zajedničkoj istini o bilo čemu, pogotovo ne o ozbiljnim pitanjima povijesti. Kako očekivati, naime, da te sitničave nacije priznaju da su jednu kakvu-takvu, ali barem po geografskoj veličini pristojnu državu, tu Jugoslaviju, ubili njihovi tašti, sebični vođe, isprazni nacionalisti za koje su oni zdušno glasali, a koji su samo htjeli svaki svoju skučenu, umišljenu državicu, koje danas sve nisu veće od naših dnevnih soba, u kojima nema puno zraka, ali ima puno zlobe, loših sjećanja, nedorečenih istina, nekažnjenih zločina, političkih nasljednika istih kobnih ideologija koji svi možda mogu na nekom stranom jeziku komunicirati sa svijetom, ali su u svojoj suštini tek naše domaće barabe kojima je najmanje važno kako civilizirati svoje male nacije nastale na iracionalnoj mržnji prema svemu drukčijem, vjeri, naciji, ideologiji, pa tako i bivšoj zajedničkoj državi. Tu povijesna istina malo znači, još manje okolnosti raspada jedne države ili uzroci ratova na ovim prostorima, o svemu tome nažalost zadnju riječ imaju političari, amateri, a ne povjesničari. Ukoliko i takvih, autonomnih, ovdje uopće ima. Zato zaboravimo povijest, ona za narode koji ne planiraju budućnost zapravo i nije važna, nego je važno da cvijeta međusobna trgovina između Srbije i Hrvatske, pa će - jel'da? - tržište i samo tržište, kao neka čarobna vaga, već napraviti svoje, zbližiti susjede kao lubenice na tezgi, učiniti da se nesuglasice - to je ovdje inače eufemizam za zločine - zaborave, pa da opet svi skupa živimo kao ljudi. I da se s onim glupavim osmijehom pitamo: Tko nas to bre zavadi? I tako sve do neke sljedeće prilike, do neke nove frke oko nekog sela, komada zemlje, oranice... po mogućnosti u Bosni.

e-Novine