100.000 KM za tajnu o masovnoj grobnici

100.000 KM za tajnu o masovnoj grobnici

Službene metode otkrivanja lokacija masovnih i pojedinačnih grobnica u BiH, uglavnom su poznate: satelitski snimci, preživjeli svjedoci, haška dokumentacija,...ali o onim nezvaničnim malo ko zna osim ljudi koji su direktno uključeni u to. Zaista je strašna priča da su porodice nestalih često prinuđene plaćati informaciju, koja se često pokaže i netačnom. Ponekad su takve informacije plaćale i Komisije za traženje nestalih. Za sve ove godine tražilo se svašta, do milion KM, do krave, crijepa i mobitela...

Piše: Ekrem Tinjak

Stara je vijest da je jama Kiser kod Konjica sve do 2005. godine skrivala 19 tijela ubijenih Bošnjaka s područja Nevesinja. Novo je u činjenici: da bi došli do njenog otkrića, porodice ubijenih morale su skupiti novac kako bi kupili informaciju gdje su njihovi najmiliji pokopani. Mada posjedujemo podatak o kojoj svoti se radi, nećemo je navoditi kako ne bi doprinijeli uspostavljanju cjenovnika ove, blago rečeno, bizarne trgovine.

Svi naši sugovornici su potvrdili da se ovakav metod otkrivanja ratnih stratišta koristi od vremena kada se počelo tragati za masovnim i pojedinačnim grobnica.

Neki će reći da se s tom praksom počelo čak i prije.

- Kao potencijalni izvor ovaj metod egzistira, ja bih rekao, od prvog dana agresije na BiH – kaže Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, i dodaje: Čak i u vrijeme kad nije bilo masovnih grobnica i logora, kada su ljudi zatvarani možda i u privatne zatvore, dolazile su ponude njihovim porodicama. Neki ljudi su i zatvarani samo zbog toga. To su bili imućniji ljudi koji su posjedovali bogatstva. Pritvarani su da bi se ostavraio kontakt s njihovom porodicama i da bi se za informaciju dobila određena svota novca.

Lažna nada

Mašović navodi da su mu poznata takva dva slučaja. Jedan logoraš iz istočne Bosne, koji je uhapšen u Crnoj Gori, dokopao se slobode zahvaljujući činjenici da je njegova porodica platila 30.000 KM. U drugom slučaju ponuda je iznosila 50.000 KM za jednog dječaka koji nije bio ni punoljetan. Isplata je izvršena i to u jednoj susjednoj zemlji.

- Ali, njegovo oslobađanje nikada nije realizovano. Čak mislim da smo prije mjesec i po dobili i DNA rezultate za tog mladića – kaže Mašović.

U poratnom periodu nastavilo se s tom praksom. U Komisiji kažu da su ih ljudi ubjeđivali kako su od vlade Japana dobili novce upravo u te svrhe: plaćanje svjedocima, odnosno ljudima koji će otkriti gdje se grobnica ili grobnice nalaze.

- Naravno da nikada takve novce nismo dobili od Japana – kategoričan je Mašović. Ponude za informaciju išle su nekada i do milion maraka. I danas postoje ti megalomanski zahtjevi.

- Prije nekoliko dana dobili smo ponudu od 100.000 KM za grobnicu koja skriva grupu ljudi za kojom tragamo više vremena. Radi se o grobnici za koju se pretpostavlja da skriva 160 osoba – kaže Mašović.

Načelnika općine Srebrenica Abdurahmana Malkića u više navrata također su zvali putem telefona nudeći informaciju o grobnicama. Pozivi su bili anonimni.

- Obično su tražili više desetina hiljada KM- kaže Malkić.

Ti svjedoci obično počinju priču sa: ja znam gdje ima masovna grobnica, ali...: Znam i za neke porodice koje su davale novce takvim ljudima. Nažalost, mnogo je onih koji žele da na tuđoj nevolji zarade – kaže Malkić.

Munira Subašić, predsjednica udruženja Majke Srebrenice i Žepe, kaže da je veliki broj grobnica upravo na taj način otkriven.

- Evo nedavno smo imali jednu grobnicu sa 150 ubijenih koja je otkrivena na taj način. Moram reći da je jedan političar, ne želim reći njegovo ime, iz svog džepa platio tu informaciju. To je dobar čovjek, jedini se latio za džep – kaže Munira.

Iznos novca koji je taj anonimni političar dao bio je četverocifren. Nedavno, prema tvrdnjama Munire Subašić, do njihovog udruženja došla je vijest da jedan stanovnik Srebrenice ima namjeru preseliti u Srbiju. Rekao je da je njegov zet bio vojno lice i da je dobio informacije od njega o jednoj velikoj grobnici. Traži nekoliko desetina hiljada KM, a lokaciju je pokazao i trenutno se čekaju provjere.

- On napušta BiH i hoće da unovči sve što može – kaže Subašićka.

Otkad je Milorad Dodik, premijer RS-a, javno rekao da će za tačnu informaciju o Avdi Paliću, za kojim se traga od 1995. godine, isplatiti 100.000 KM, u Komisiji za nestale RS sve više je ponuda za otkrivanje istine uz novčanu nadoknadu.

- Nakon što je objavljena informacija mnogo nam se ljudi javilo i tražilo velike cifre. One iznose uglavnom oko 10.000 KM - kaže Milan Bogdanić, predsjednik Komisije za traženje nestalih RS.

Međutim, poučeni ranijim iskustvima, u ovoj Komisiji nisu baš reagirali na takve informacije.

- Nama su ranije dolazile takve dojave i one su uglavnom bile paušalne. Nakon provjera utvrdili bismo da nema ništa, ili se radilo o grobnici koja je već bila otkopana - kaže Bogdanić.

Platiti ili ne

Za naše sagovornike velika je dilema platiti ili ne. Prva je da se možda isplaćuje osobi koja je to sve uradila, ili koja je na direktan ili indirektan način bila upletena u zločin, i na kraju je željela kapitalizirati tu svoju monstruoznost od neke institucije ili od porodice. S druge strane, postavlja se pitanje, je li to važnije od istine o sudbini nestalih koji možda nikada neće biti pronađeni bez te informacije. Amor Mašović priznaje da su nekada plaćali dojavljivače, ali dodaje da se nije radilo o velikim svotama.

- Nažalost, plaćali smo, i to iz fondova koji su predstavljali naše dnevnice ili novcima koje smo dobijali od Međunarodne komisije za nestale, a koji su predviđeni u tu svrhu. Naravno, to smo morali pravdati, što je jedan veliki problem, jer se ne zna kako će postupiti potencijalni svjedok. Nas nije zanimalo ime i prezime, da li je učestovao u zločinu ili ne, bila nam je bitna informacija. Jedini uslov, bio je da do eventualne isplate dođe nakon provjere na terenu – kaže Mašović.

Za razliku od institucija, porodice nestalih često su znale biti prevarene.

- Znam jednu ženu od koje je traženo nekoliko hiljada maraka za informaciju, a kao predujam traženo je 200 KM. Navodno, cijela isplata bi uslijedila nakon otkrivanja grobnice. Međutim, kada je ta osoba došla do 200 KM, nikada se više nije javila – kaže Refik Begić, donedavni predsjednik Općinskog Vijeća Bratunca.

Zanimljivo je da zahtjevi u većini slučajeva nisu išli u pravcu novca.

- Nedavno je jedan ovdašnji stanovnik tražio za protuslugu kravu. Njegova priča se potvrdila i on je dobio kravu – kaže Begić.

Da ima takvih slučajeva napominje i Mašović:

- Znam konkretno čovjeka koji je nudio informaciju o jednoj maloj grobnici, a za protuslugu je tražio da mu se obezbijedi crijep za kuću jer se vratio u staru mjesto prebivanja. Crijep je dobio.

Prema njegovim riječima, ranije su mnogi za takve informacije tražili pasoš, kada ga je bilo teže dobiti, posebice ljudima iz Republike Srpske. Neki su za protuslugu tražili azil u drugim zemljama.

Fond za isplate tačnih informacija

- Jedno vrijeme, tamo negdje 1997. - 98.godine, ljudima iz drugog entieta je bilo vrlo interesantno da im se kaže ima li ih na listama ratnih zločina, opravdano ili neopravdano. Mi smo dugo vremena, mada nam nisu bile dostupne te liste, na neki način zloupotrebljavali tu činjenicu time što su te liste postojale u Sarajevu – sjeća se Mašović.

Neki su za svoje podatke tražili i neobične predmete.

- Imali smo određenih ponuda da se takvim osobama kupi mobitel, telefon, kartica za mobitel. Zauzvrat bi nam navodno poslali video kasete o nekim ratnim događajima. Istina, slali su ih, ali smo takve materijale mi već imali - kaže Bogdanić.

Ko su ljudi koji traže novac za informacije? Ako se pita Munira Subašić, onda su to u većini slučajeva izvršioci zločina.

- To obični ljudi ne bi mogli znati. Sve grobnice koje su pronađene bile su ili na državnoj ili na imovini protjeranih Bošnjaka. Van naseljenih mjesta – sigurna je Munira Subašić.

S druge strane, neki tvrdi da se radi o osoboma iz kriminalnog miljea.

- Ima tu i kriminalaca koji bi do lake zarade, pa često prevare porodice nestalih – kaže Abdurahman Malkić.

Ipak, čini se da je većina takvih ljudi u teškoj materijalnoj situaciji i da su razočarani odnosom sredine u kojoj žive.

- Vjerovatno su to ljudi koji nisu okrvavili ruke. Kao velika većina u ratu su bili u vojsci, radili sve ono što vojske rade, ali nisu zločinci – kaže Mašović.

Naši sugovornici dodaju da ima i onih sa niskim pobudama. Onih koji svoje tajne odaju iz osvete.

- Recimo, svete se načelniku opštine što mu nije dao komad zemlje da obrađuje ili mu nije dao donaciju, a on zna da je načelnik ratni kadar pa je umiješan u neke stvari – napominje Mašović.

Milan Bogdanić dodaje da su u jednom trenutku razmišljali da naprave poseban fond iz kojeg bi se finasirale ovakve stvari. Priznaje i da je sve ostalo na razmišljanju. Mašović tvrdi da će državni Institut za traženje nestalih morati uspostaviti fond namijenjen za isplate tačnih informacija.

- On će se vjerovatno koristiti za neke posebne slučajeve gdje se radi o krupnim nestancima, gdje, evo, za petanest godina nismo uspjeli locirati mjesto mada znamo da su mrtvi – kaže Mašović.

Vjerovatno će biti tako s obzirom na činjenicu da se i nakon 12 godina od rata trenutno traga za još oko 12.000 osoba. Naši sugovornici tvrde da se pojedini nestali, iako zvuči pesimistično, nikada neće ni naći. Neke će pronaći slučaj: kada se budu pravili cjevovodi, stadioni, stambene zgrade... U svakom slučaju, vrijeme nije na strani ove potrage.