Gligorov, o Srbiji i svetu, i samo o svetu

Još jedna izgubljena decenija

Vladimir Gligorov
05.10.2008.

Osam godina je dug period. Kada se pročita ono šta se svih ovih godina izjavljivalo da će se postići i uporedi se sa onim što je postignuto, rezultat je porazan. Možda će najsvežiji primer biti indikativniji od podsećanja na sva neispunjena obećanja. Sve do pred koji dan se najavljivalo da će Srbija do kraja ove godine dobiti status kandidata za člana Evropske unije. Koliko je to bilo nerealno najbolje su znali ti koji su davali te izjave. Sada se isto govori za sledeću godinu. Zašto se to čini?

Da bi se skrenula pažnja sa činjenice da ni za osam godina nije napravljen ni prvi korak u odnosima sa Evropskom unijom. Važno je ovde ponoviti o kojem broju godina je reč: osam godina je veoma dug period. To je kao kada bi neko za sve to vreme popunjavao formular za upis, umesto da završi dva fakulteta ili da doktorira. Ovo poređenje još više odgovara kada se primeni na vizni režim. Ljudi koji bi da putuju i bukvalno popunjavaju formulare i skupljaju svakojaka dokumenta da bi eventualno mogli da pređu granicu. Ni za osam godina se to nije moglo da reši, ali će se, ponavljaju svi od predsednika države do ministara, postići sledeće godine.

Isto važi i za sva druga obećanja i za sve druge reforme. Važno je ne gubiti iz vida da su za sve vreme na vlasti isti ljudi. Uklonjen je Zoran Đinđić, koji se očigledno nije uklapao, ali su svi drugi tu, na vlasti, čas na jednom, čas na drugom mestu. Čak i kada je reč o opoziciji, nema mnogo ni novina niti promena. Budući da su i na vlasti i u opoziciji isti ljudi, zašto menjati retoriku? Vlast obećava bolji život takoreći sutra, a opozicija nepokolebljivo čuva nacionalne i državne interese, danas jedne, sutra druge.

Ovo je treća izgubljena decenija. Osamdesete godine prošloga veka je obeležila nesposobnost da se reformiše jedan potpuno nefunkcionalan sistem. Devedesete je godine obeležila opijenost silom i glorifikacija nasilja svake vrste. Osam poslednjih godina, a sva je prilika i čitava ova decenija, će ostati u sećanju po političkoj neodlučnosti. Sve tri decenije su izgubljene iz istog razloga: ljudi na vlasti, i oni koji su za nju konkurisali, imali su veoma jasnu ideju o svojim ličnim interesima i o tome kako da iskoriste jednu ili drugu vrstu sukoba, nezavisno od veličine javne štete, kako bi te ciljeve ostvarili.

Reč je, dakle, o politici privatnih koristi i javne štete. Ovde nema smisla nastaviti sa poređenjima ovih triju izgubljenih decenija, mada bi to bilo veoma zanimljivo. Važnije je, ipak, razmisliti o tome kako će izgledati sledeća decenija. Nju su u velikoj meri već odredile odluke donete u poslednjih osam godina. Mada su i te odluke donete kako bi se obezbedile trenutne privatne koristi, bilo političke ili finasnijske, ili i jedne i druge, jer one će bez bilo kakve sumnje imati dugoročnije političke posledice. Ovde možda ima smisla ukazati samo na najvažnije strateške odluke.

Prva jeste ona o odnosu prema ubistvu Zorana Đinđića. Politička se elita, što izričito što prećutno, zadovoljila time da je reč o ubistvu čiju političku motivaciju nije potrebno utvrditi. To je još jedna u nizu takvih odluka gde se čitava javnost, čitavo društvo, uvlače u neku vrstu saučesništva: od javnosti se traži da ne smatra potrebnim da se rasvetli jedan, po mnogo čemu uspešan, državni udar. To je isto kao što se traži da se ne uzima ozbiljno odluka Međunarodnog suda o genocidu u Srebrenici i uopšte sve što je do toga dovelo i što je bilo posledica toga čina. To, naravno, ima ogromne posledice po javni moral, ali je korisno jednom broju privatnih karijera.

Druga dalekosežna odluka je doneta ustavom iz 2006. Budući da je više nego poznato kako je izgledala procedura donošenja toga ustava, ko su njegovi autori, a i koje su mu najvažnije mane, ovde je dovoljno samo podsetiti na taj politički skandal. Ustav bi trebalo da je stub pravne države. Ovaj je za sada imao upravo suprotne posledice. A i u budućnosti će biti prepreka uspostavljanju i stabilizaciji vladavine prava. Šteta koju trpi društvo zbog toga što ne vlada pravo je ogromna, ali je korist od diskrecione vlasti ono što je pre svage na pameti političara.

Treća strateška odluka jeste da se nastavi sa politikom otvorenih teritorijalnih pitanja, koja ima dugu istoriju, ali čiji je savremeni autor Slobodan Milošević i oni u političkoj javnosti koji su ga na jedan ili drugi način podržavali. Ta je strategija korisna za one koji su na vlasti ili su njeni ideolozi, jer im omogućava da stalno doziraju vanrednost situacije u kojoj se nalazi Srbija i tako opravdaju jednu ili drugu vrstu mera protiv građanske i liberalne opozicije. Uz to, mogu da opravdaju svoje oslanjaje na snage bezbednosti, patriotske intelektualce i na nacionalne lidere u privredi. Rizici koji se time preuzimaju su, naravno, veoma veliki, ali je jasno da će štetu u najvećoj meri trpeti društvo, a ne pojedinci na vlasti.

Četvrta važna odluke jeste da se približavanje Evropskoj uniji uslovi rešavanjem statusa Kosova. Ovo je praktično odluka da se uspori proces pridruživanja. Jer je jasno da Srbija ne može postati član Evropske unije sve dok se ne sporazume sa kosovskim vlastima. Trenutno je politika, bar kako se javno predstavlja, da se obnove pregovori, koji bi, sugeriše se, na kraju krajeva doveli do podele Kosova. Ako bi se takvi pregovori poveli, Srbija ne bi mogla da napreduje ka Evropskoj uniji sve dok ne uveri predstavnike Kosova da je u obostranom interesu njegova podela. To neće voditi ničemu, osim daljem gubljenju vremena. Naravno, privatne koristi i karijere će se obezbediti, ali će zemlja nastaviti da čeka da besciljna politika dovede do nekakvog rezultata. Na kraju će se, ako prevlada razum, doći do sporazuma da obe zemlje zajedno uđu u Evropsku uniju, a to će značiti da će Srbija kasniti možda i čitavu deceniju više nego što već sada kasni, i to, da ponovim, ako razum prevlada.

Zašto je tako? Zašto su moralna korupcija, pravna nesigurnost, teritorijalna neodređenost i zatvorenost poželjni i prihvatljivi? Odgovor se verovatno nalazi u strukturnim karakteristikama srpske političke javnosti i srpskih političkih institucija. Ovde ima smisla samo ukazati na jednu specifičnost. Oni koji su preuzeli vlast pre osam godina su imali izuzetnu šansu da donesu istorijske odluke, recimo o već razmatranim strateškim izazovima. Sličnu šansu su imali uglavnom isti ljudi i pre dvadeset godina. To je čak relativno redak slučaj: da se istoj generaciji prilika pruži dva puta. Ova druga propuštena prilika koštaće, jasno je sada, čitavu deceniju, uz preuzete obaveze za možda i narednih deset godina.

Peščanik.net, 05.10.2008.

'Bez panike ova je kriza rješiva'

Piše: Ahmed Salihbegović
Foto: Davor Pongračić/Cropix

Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, dr. Vladimir Gligorov

Ugledni ekonomski analitičar komentira dramatično stanje svjetskoga gospodarstva nakon prihvaćanja velepaketa “prve pomoći” u jednom i uoči odluke u drugom domu Kongresa SAD-a.

Jesu li pretjerane tvrdnje da ovo stanje na burzama znači kraj liberalnog kapitalizma i uopće kapitalizma kakav poznajemo?

- Ne bih rekao da se radi o tome. Riječ je o krizi financijskog sustava, nešto većoj nego obično, ali nije to nešto što nismo viđali. O uzrocima se može raspravljati, ali posljedice nisu revolucija kakva bi bila napuštanje kapitalizma. Radi se o tome da je financijski nužno osnažiti taj sektor. Prvo uz pomoć poreznih obveznika, a poslije bi se stvari vratile u normalu, s time što bi došlo do promjene u načinu na koji je reguliran taj sektor. Još nije izvjesno kako će taj novi sustav regulacije izgledati.

Neki ukazuju na depresiju 1929. - 1933. koja je u SAD-u dovela do Rooseveltova New Deala, ali je u Njemačkoj produbila krizu te odvukla Europu i svijet u rat.

- Rekao bih da će se u Americi pojaviti opasnost socijalnih trzavica ili nepovoljnih političkih kretanja ako se kriza ispravno ne riješi. No razlika između sadašnje situacije i one iz 1929. to je što su sada državni i javni sektor znatno veći, a veća je i sklonost državnih vlasti da sudjeluju u rješavanju problema. Zato mi se čini kako su rizici da se ondašnji događaji ponove relativno mali. U Americi je osjetljivost na poremećaje na tržištu rada velika pa ako uslijed ove financijske krize dođe do recesije, može doći i do veće državne intervencije u obliku većih javnih izdataka, prije svega, deficitarnim financiranjem. Znači, riječ je o keynesijanskom pristupu rješavanju problema realne ekonomije.

U Europskoj Uniji i njezinim članicama problem je drukčiji i ako dođe do ozbiljnijih potresa u njoj, ugrozila bi se njezina stabilnost i to je izazov za koji nema presedana. Ne znamo kako bi se EU ponašao - veliko je pitanje bi li tih 27 zemalja, koje se teško dogovaraju, postigle dogovor oko operacije slične ovoj u SAD-u.

Moguće je da do toga neće ni doći, što uvelike ovisi o tome koliko će biti odlučna intervencija u Americi. Ako ne bude odlučna ili uspješna, može se pojaviti recesija u Europi, problem održanja eura u eurozoni, problem visokih stopa nezaposlenosti u nekim zemljama i pritisak za drukčija rješenja, socijalizaciju poduzeća i rizika. To može postati problem, ali još nema indikacija da su ti rizici veliki. Kada je riječ o zemljama na rubu EU, ima problema u baltičkim zemljama, ali to nije presudno.

Što se tiče jugoistočne Europe, postoje problemi u Hrvatskoj, Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj, vjerojatno i u ostalim zemljama. I to je prostor koji ekonomski nije bitan za svijet, ali jest sam za sebe. Ondje može doći do poteškoća, ako ne bude dovoljnog financiranja iz inozemstva, mogla bi se pojaviti kriza slična ili gora od one u bivšoj Jugoslaviji na početku 80-ih. Onda su upitne socijalna i politička izdržljivost u tim relativno fragilnim državama.

Ovo je kriza kakve smo već viđali, nešto jača, no nije kraj liberalnog kapitalizma te je upitno samo znaju li oni koji vode Ameriku početi oporavak bez gluposti.

Kada je riječ o velikim zemljama - Rusiji, Indiji, Kini - svaka je zaseban slučaj. Sudbina Kine vezana je uz SAD i važno je da Amerika odgovarajuće riješi problem kako ne bi došlo do destabilizacije u Kini, koja bi tada izgubila američko tržište i jako mnogo novca koji je uložila u SAD-u. Indija je relativno zatvorena ekonomija i ondje kriza nije takva. Rusija, kao i druge izvoznice nafte i plina, ovisi o cijeni tih energenata - ako dođe do svjetske recesije, pala bi njihova cijena, pa i cijena sirovina, metala i tako redom.

Tako bi se pojavio problem održivosti ruske privrede, s obzirom na to da ona ovisi o toj zaradi, ponajprije o nafti i plinu. A sve su to zemlje s krhkim političkim sustavima i ravnotežama te bi ekonomska kriza u njima mogla dovesti do političke nestabilnosti. Javljaju se i problemi s obzirom na neriješena pitanja njihove sigurnosti, naoružanja itd.

Opasnosti za globalnu političku stabilnost i ravnotežu postoje. Ključno je održanje stabilnosti u Europi: ako se nju očuva, sve drugo možda i nije periferno, ali niti usporedivo s predvorjem II. svjetskog rata.

Može li kriza povjerenja u financijski kapitalizam i vraćanje fizičkoj ekonomiji, npr. u EU, dovesti do toga da se zbog vlastite neovisnosti preispita raspodjela sektora u kojem Francuska održava jaku poljoprivredu, Njemačka donekle industriju, a u kojem se Britanija preusmjerila na usluge, od hi-techa, preko turizma do bankarstva, što joj je donijelo neke prednosti, ali je sada može oslabiti?

- U Britaniji se javljaju i suprotni glasovi. Čitam članak Williama Buitera, utjecajnog blogera koji je bio član monetarnog odbora Engleske banke, visoko u EBRD-u, konzultant je Goldman Sachsa. Njegov je prijedlog da Britanija napusti funtu i priđe euru, što je dobra ideja. Za Britaniju je to način da se stavi pod kišobran stabilnije valute i pod režim kamatnih stopa nižih od onih koje mora imati dok je izdvojena. Sumnjam da je to izvedivo, ali hoću reći da ekonomski nacionalizam i protekcionizam nisu prvo što se čuje u Britaniji.

Povratak ili promjena strukture ondje ovisi o tome koliko će se produbiti sadašnja slabost funte - u tom bi se slučaju isplatila reindustrijalizacija, što bi bilo lakše izvedivo nego povratak poljoprivredi. Ako bi rad postao jeftiniji, više bi se isplatilo ulagati u, npr., Britaniju nego u Irsku, kao što je bilo dosad.

Sada je u tijeku reindustrijalizacija Sjedinjenih Država, gdje je industrija nestajala, ali se obnavlja jer je dolar slab, što vodi rastu izvoza i boljem položaju onih država u SAD-u koje su i u izvoznom smislu zadržale industriju. Problem eurozone druge je vrste - da zemlje kao što je Italija, a moguće i Francuska, koje nemaju mogućnost osigurati konkurentnost drukčije nego devalvacijom, dođu na ideju da napuste eurozonu. Tih je zahtjeva i prije bilo u Italiji, kada su na vlasti bili isti premijer (Silvio Berlusconi), stranka, a mislim i isti ministar financija kao i sada. To bi ugrozilo stabilnost u Europi. Mislim da će taj rizik biti dovoljan da do toga ipak ne dođe.

Koliko je uzdrmano učenje Adama Smitha i Miltona Friedmana, praksa Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, vjera u samoiscjeljujuću moć što slobodnijeg tržišta, uz vrlo malu vladu i minimum državnog intervencionizma, i dobivaju li zadovoljštinu kritičari poput Stiglitza?

- Velik je dio tih debata ideološke prirode i nemaju mnogo veze s knjigama tih autora. Velik dio polemika o politikama gospođe Thatcher i gospodina Reagana ne tiču se njihovih postupaka, nego onoga što su ideološki promicali, a što u toj mjeri nije bilo realizirano. Cijela rasprava između slobodnog tržišta i državne intervencije sa znanstvenog gledišta nije bitna. Sumnjam da bi Joe Stiglitz, prema ovom što čitam, bio sklon zagovaranju velike državne intervencije starog, planskog tipa.

Ironično govoreći, u SAD-u se sada morate koristiti državom kako biste vratili tržište kada je riječ o financijskim instrumentima koji su trenutačno nelikvidni i ne mogu naći kupca. Traži se način na koji bi ministarstvo financija, federalne rezerve (Fed, središnja banka) i ostale državne poluge obnovili djelovanje tržišta a da ga ne zamijene strukturom državnog financiranja. Nitko tu drugu opciju ne predlaže, koliko vidim. Čim se postavi pitanje kako odrediti cijene čak i nelikvidnih vrijednosnih papira, odmah se posegne za tržištem. Naprosto, drugog efikasnog načina nema.

Važan je izgled suvremene regulacije privrede, posebno s obzirom na globalno tržište koje neće nestati, barem se valja nadati da neće, jer bismo inače zapali u situaciju sličnu onoj pred II. svjetski rat, kada je protekcionizam dao najveći doprinos rastu carinskih i drugih barijera i spirali zatvorenog kruga.

Nju je opisao Kindelberg - svake je godine vanjska trgovina bila sve slabija, rast sve manji, a kriza u pojedinim zemljama veća, dok nije došlo do rata. Zato to nitko ne predlaže, nego se traga za novim sustavom regulacije. EU je u jednom trenutku htio biti lider u tim idejama regulative banaka, tržišta rada, tržišta proizvoda itd. i to nije nailazilo na oduševljenje u drugim dijelovima svijeta, uključujući SAD. No to se pitanje obnavlja jer je jasno da je nužna inovacija u stvarima kao što su Basel II, koji se pokazao slabim, ili u dereguliranosti velikog dijela investicijskog bankarstva i parabankarskih institucija.

Ne znam nikoga tko ima beskrajno dobru ideju za to. Neke zamisli postoje, George Soros ima knjigu o tome, Stiglitz iznosi nešto, a i drugi.

Neki predlažu i povratak na Bretton-Woods sustav ‘zlatne podloge’ i odustajanje od tečajnih odnosa za koje kritičari tvrde da su imaginarni i da su podloga za ‘pucanje prenapuhanog balona’ tržišta kapitala?

- Više nije vrijeme za to. Za vrijeme Bretton-Woodsa jedna je valuta bila dominantna - američki dolar. Svi koji su smatrali da mogu izdržati fiksni tečaj bili su vezani uz dolar. Oni koji to nisu mogli, primjerice najveći dio socijalističkih zemalja i zemalja u razvoju, bili su nekonvertibilni. To nije bio sretan aranžman. Na kraju se i raspao. Sada je teško naći takvu valutu, to više nije dolar, nije ni euro, pogotovo ne jen, koji ni u Aziji nije dominantan. Policentričnost valuta je činjenica i ne može se očekivati zlatni standard ili svjetska valuta koja bi bila vezana uza zlato ili neki realni supstitut.

Mislim da je to neizvedivo. Postavlja se pitanje kako doći do sustava utjecaja na kretanje tečajeva i kontrole. Ima prijedloga da to bude neki koridor u kojem bi se dopustile fluktuacije, slično onomu kako je prije prelaska na euro bilo između njemačke marke i valuta oko nje, ali ni to se nije pokazalo stabilnim.

Tu je i negativno iskustvo s Kinom, koja je u brettonwoodskom tipu sustava sa SAD-om, i iz toga su nastali ti ogromni debalansi, za koje vjerujem da su u osnovi uzrok sadašnje krize. Naime, ogromna je ušteda iz Kine utrošena za financiranje hipoteka u SAD-u i stvar je postala neizdrživa kada je moralo doći do korekcije dolara. Američko ministarstvo financija i Fed pokazali su se nesposobnima za to da se s time nose i tako smo došli do točke u kojoj je kriza ozbiljna.

Ti debalansi nastali na fiksnom tečaju Kine, ali i zemalja izvoznica nafte, koje su sve vezane uz dolar, srž su problema. Stoga je teško vidjeti vraćanje na sustav koji je i propao zbog prevelikih debalansa. U ono vrijeme Amerika je to obezvrijedila inflacijom, a sada to, izgleda, nije moguće, i to je jedan od razloga što se ide s drugim mjerama.

Za Busha i njegov najuži krug kritičari tvrde da su ekonomske stručnjake slušali malo kao i vojne ili obavještajne u, npr., slučaju Iraka. Može li se toj vladi vjerovati kad tvrdi da neće loše upravljati ovim rekordnim paketom hitne pomoći od oko 700 milijardi dolara? Kako će se to odraziti na sljedeću vladu, uključujući posrnule međunarodne trgovinske pregovore?

- Već je jasno da je ova administracija najgora vlada u povijesti SAD-a. Neko vrijeme se govorilo: u redu, Irak postoji, ali bar ekonomija funkcionira, no sada je očito da je sve to bilo pogrešno. U ovom je trenutku ta administracija irelevantna u bilo čemu. Vidite da Bush mora organizirati sastanke s predsjedničkim kandidatima da bi ojačao autoritet svoje vlasti i izvršio pritisak na Kongres, čija je reputacija sada također iznimno loša.

Problem je to što je i centralna banka dosta izgubila na autoritetu. Najprije stoga što se njezina donedavnog šefa Greenspana krivi zbog politike niskih kamatnih stopa te ‘lakog novca’ dugi niz godina, što je bio doprinos svemu ovomu, a zatim i zbog nesnalaženja njegova nasljednika Bernankea - otkad je došao na čelo Feda, više je puta mijenjao tečaj lijevo-desno, gore-dolje.

I u ovim se pregovorima pokazalo da je neznatan autoritet koji pred Kongresom uživa Bernanke, a i ministar financija Paulson, koji je do jučer tvrdio kako je kriza prošla i da slijedi oporavak, da bi se sada cijeli sustav našao pred smrtnim hropcem. Kada se toj smjesi loših vijesti i slabih kredibiliteta doda to da se sve događa na vrhuncu izborne kampanje, kojom kandidati za Bijelu kuću i za Kongres žele pridobiti što više glasova, to nije dobar ambijent za ostvarivanje dobrih rezultata.

Ipak je sretna okolnost to što se rješenje gotovo nameće samo, pa ako se nešto dramatično glupo ne dogodi, nije nemoguće doći do paketa koji će povoljno djelovati na stabilnost financijskog tržišta jer je jasno što treba učiniti. Postoji skup dugova koji su nenaplativi i mora ih se imobilizirati tako da ih država otkupi i stavi u neki fond. Kada dođe od oporavka, treba početi s prodajom po cijeni koju se bude moglo postići. Drugo je dokapitalizacija financijskog sustava.

Vlasti u Hrvatskoj, kao i drugdje, sada moraju misliti strateški kako bi se ublažili deflatorni i regresivni efekti reakcija kućanstava i poslovnih ljudi

Još treba razjasniti tko i kako, tako da banke i ono što preostane od tog sustava opet budu sposobni kreditirati pod normalnim uvjetima. Ta akcija s dvije strane trebala bi riješiti taj problem i to nije nešto što se prije nije radilo te bi zato trebalo biti izvedivo. Naravno, moguće su i gluposti, kakve smo već vidjeli.

Sljedeći je problem saniranje realne privrede - može se očekivati spor oko toga je li potreban fiskalni stimulans. Ako pobijede demokrati, on će biti na dnevnom redu. To znači da će država stimulirati ulaganje u infrastrukturu, povećati izdatke za zdravstvenu i uopće za socijalnu skrb i tako redom. To će biti poticaj za američku privredu, ali to su i troškovi koje će porezni obveznik morati platiti jednom. Onda bi to bio realan trošak koji će se ogledati i u nižoj stopi rasta u prijelaznom razdoblju.

Slijedi bitka oko toga što, kako i kada regulirati u financijskom sustavu, na tržištu rada, za položaj SAD-a u međunarodnoj trgovini, rundu pregovora vezanu uz GATT i liberalizaciju trgovine u svijetu. U ovom trenutku to nije popularno u SAD-u, ali to će slijediti i posljedica će krize biti shvaćanje da Amerika ne može djelovati unilateralno, ne samo u vanjskoj i vojnoj nego i u ekonomskoj politici.

Mora poduzeti inicijativu za uspostavu boljeg sustava i kada je riječ o trgovini i financijskim tržištima u svijetu. To će potrajati. U tome svemu bi EU, ako ne upadne u ozbiljnu krizu i ako iz ovoga izađe ojačan, mogao imati veći utjecaj, kao i preostali, sve važniji dio svijeta. Neizvjesno je jesu li ti koji vladaju Amerikom sposobni ispravno napraviti prvi korak. Mislim da su šanse 50:50.

S obzirom na to koliko se to odražava na obične ljude, u Hrvatskoj i drugdje, što im se može savjetovati i jesu li u pravu oni koji traže manje zaduživanja i više štednje?

- Iskreno, u ovim okolnostima nije dobro poticati pretjeranu štednju jer slijedeći učenje J. M. Keynesa, to bi bio recept za recesiju. Mislim da je važno da se ne reagira panično, okolnosti još nisu takve nigdje u Europi, pa ni u Hrvatskoj. Od iznimnog je značaja da se izvrši pritisak na vlast, recimo, u Hrvatskoj, da počne razmišljati o reformama. Ne mislim pritom na nešto preko noći, ne radi se o šok-terapiji, ali trebala bi postojati neka strateška ideja kada je riječ o tzv. relativnim cijenama - tečaju, kamatama, plaćama itd. - pa i kada su u pitanju industrijska struktura, konkurentnost privrede i slično, jer je rizik u svijetu povećan i država bi na to trebala reagirati reformama.

U suprotnom će ljudi smanjivati potrošnju i povećavati štednju i to će djelovati deflatorno, voditi manjem privrednom rastu, a onda se problemi kompliciraju, niži rast opterećuje javne prihode, time i javne rashode. To je problem i za zapošljavanje i svaki ekonomski zahvat jer su otpori i neizvjesnost jači.

Mislim da vlada u Hrvatskoj, kao i drugdje, sada treba strateški razmišljati kako da izbjegne ili ublaži deflatorne i regresivne efekte ponašanja kućanstava i poslovnih ljudi.

Koliko izbora ima tranzicijska Hrvatska što se povezanosti valute uz euro, stranog vlasništva gotovo svih banaka i prodaje preostalih velikih tvrtki tiče? I hoće li sutra autoritet nekog, npr., Amerikanca iz MMF-a ili Svjetske banke, kada dođe i kaže da moramo odustati od brodogradnje, nekog dijela poljoprivrede i sličnog, biti manji?

- U Hrvatskoj je problem ozbiljan s obzirom na politiku tečaja. To je poznato. Ta je politika pogodna za sektor usluga, no nije pogodna za industrijsku proizvodnju. Pitanje brodogradnje uvelike je izdvojeno od drugih i više je stvar osiguranja efikasnosti a da nema subvencija, nego relativnih cijena, tečaja itd.

Problem može postati akutan s obzirom na to da Hrvatska bilježi znatan deficit na tekućem računu, oko tri milijarde eura ili više, i to treba osigurati svake godine uglavnom kreditiranjem ili prodajom imovine, ako se ima što prodati. Radi se o ovisnosti o financiranju koje je poskupjelo te bi moglo još poskupjeti jer su kreditni uvjeti gori, rizik veći, banke opreznije.

To može stvoriti probleme u financiranju deficita, a tada se postavlja pitanje politike tečaja, orijentacije na izvoz - ne samo usluga (dakle, turizma) nego i roba, što pretpostavlja obnovu proizvodnje okrenute izvozu. To bi trebalo doći samo od sebe ili bi moralo biti politički uvjetovano. U Hrvatskoj je rast već usporen. Ako nastavi s nižim stopama srednjoročnog rasta, spomenute bi mjere, poznate u tim situacijama, mogle doći na dnevni red.

Što se tiče MMF-a, Svjetske banke, daljnje privatizacije i prodaje strancima u Hrvatskoj, to sada nije glavna tema ni za njih ni za ikog drugog. Neće biti dobra konjuktura za prodaju imovine jer će cijene biti niže. Poteškoće mogu nastati ako se u Hrvatskoj znatnije korigiraju cijene nekretnina, koje su jako porasle, a u nekim zemljama već jako padaju - na Baltiku, u Španjolskoj, Portugalu - jer nema novca da se održe.

Osjetan je njihov drastičan pad s obzirom na to da su nekretnine glavnina bogatstva privatnog sektora, a kućanstava svakako. Prilagodba tim promjenama može biti komplicirana i trajati dulje te utjecati na nizak rast, pa i recesiju, što je Portugal već iskusio. Ako ne dođe do potresa u financijskom sektoru EU, otvara se mogućnost da Hrvatska započne restrukturirati privredu i više se osloni na izvoz, ponajprije roba. To bi bilo jako dobro.