Ako ce ti biti lakshe,....
.jpg)
Sve obichno.
Sasvim.
I dan i grad u njemu
i nebo nad njim.
Ni jedne mrlje od oblachka, prosharane bljeskavim zutim, sakrivenog sunca.
Nishta.
Obichna ulica i obichan pas u njoj.
Njushka beznadezno po djubretu, bachenog sa prozora zgrade, pored koje se zatekao.
Saobracaj uobichajeno tutnji, poneka sirena nervoznog vozacha talasa kroz naviknuti napon buke.
Na ulici chovek, sasvim obichan,
poguren, u kaputu boje proshlosti, lenjim iznudjenim hodom prilazi trafici na uglu.
Kupuje uobichajeno, novine i jeftine cigarete,chiji opori ukus, njegovo razderano grlo usisava sa nestrpljenjem dugogodishnjeg ovisnika.
Placa sitninom zaostalom u dzepu, skupljajuci je spretno u rastegljenom coshku, zaobilazeci poderani deo.
Srecom, novchici nisu skliznuli kroz rupu, zaglavivshi se u postavi.
To ga je uvek nerviralo.
Novine slozi pod mishku,
uvezbano otrgne celofan sa kutije, izvuche jdenu iz slozenog reda,
zapali i sa olakshanjem povuche gorki dim, udahnuvshi sa njim i svo sivilo oko sebe.
Tako, sad brzo do stanice. gde vec nestrpljivo, izvirujuci iz skoro slepljenog niza, stoje zguzvani ljudi, davno vec ischupani iz sna.
Mrzovoljno se merkaju na trenutke, u kojima na kratko chitaju izveshtaje jedni drugima sa lica, sto nije teshko, jer je sve jasno upisano, pa onda nazad u svoje misli, josh ne rasporedjene po vaznosti.
Stize kloparavo vozilo, zustro zastaje, pffffuffff, otvaraju se vrata i putnici uzurbano ulaze trazeci pogledom mesto.
Chovek stade lenjo do prozora, okrenuvshi pogureno telo kao oklop, koji treba da ga zashtiti od ostalih, koji pokushavaju da se probiju i smeste.
Josh kada bi mogao da pusti bodlje iz svih chvorova gde je zgusnuto pohranio svu bol, bes, tuge, razocharenja i nemoc,..., to bi vec bila ozbiljna odbrana, natopljena otrovom.
Zurio je kroz staklo, kako bi se sklonio od svega.
i svojih neveselih i tako, ne razreshenih ostarelih misli
i od gomile, koja se tiskala, tako slichne njemu, a kojoj je odbijao da pripada.
U vizuri ista stara chamotinja, nishta da poremeti dosadu te slike, zaglavljene u njegovom zivotu.
Izashavshi iz autobusa, zustro se penje kratkom kosinom strme ulice, paleci josh jednu, puneci sistem potrebnom dozom.
prolazi kroz ulazna vrata,
uobichajeno mahne portiru.
Lift, besmislena razmena sa kolegama, lazno raspolozenje i neprijatan grch u osmehu.
Ulazi u sigurnost svoje kancelarije.
sasvim obichne.
Stari sto iz 60.tih,
neshto novija otrcana i izlizana tapacirana stolica, neprepoznatljive boje mebla,
drveni chiviluk,
orman sa ukorichenom arhivom,
musavi prozor, na kome landara zavesa, koju nije uputno pomerati.
Na stolu haos od papira-smarajuci, zatupljujuci posao,
koji svaki dan namerava da raspremi,
kao i sebe, uostalom, barem onaj lakshi deo,
olovke sa nashtampanim imenima firmi saradnika,
sholja sa talogom od juche.
Njegov je sa duzom istorijom.
Seda, okachivshi kaput.
Spushta ruke na izsharani podmetach, izmedju poruka i brojeva telefona.
Poneka fleka od doruchka, naknadno pretvorena u crtez.
O, Boze!
Otkud on ovde i ovakav?
I da li se josh seca, kada su, sad kvrgave i teshke ruke,
vitke i glatke, prebirale po dirkama,...
Nekada,
kada je mislio da ce,...
kada je sve chekalo tamo negde,....
nekada,
kada je verovao,....
kada je bio siguran da moze...
kada je nosio ONO u ochima,
nekada,
kada ju je voleo.
obican dan
Obican dan, samo odlazak do posla , a ispricala si celu covekovu biografiju . Bas sam uzivala dok sam citala .
drago mi je,
da ti se dopalo!
mnogo lijepih slika, angie.
mnogo lijepih slika, angie. i bas je covjek usamljen. sto rece miljkovic, jedna strasna bolest po meni ce se zvati. u ovom slucaju ne strasna, ali bas lici na osobu po kojoj bi se neko stanje moglo zvati.
a mene si podsjetila na 2 teksta koja sam nekad napisala. ova zadnja recenica me podsjetila na kraj kratke price, kojoj nisam napisala pocetka ni sredinu LOL... samo ima temu i ideju, i ova dva nedovrsena pasusa. a mozda nema ni veze sa zivotom, al eto. uzgred, zafalilo mi je par rijeci na engleskom, hehe.
And that was how he found out that love can be bought for as little as a few hundred dollars. Bits of it, anyway. But then again, that's all some people have to offer. For a while, there was a dully painful hole in the middle of his chest. They say that long after they lose a leg or an arm, people still feel pain in the empty space where the lost limb used to be. He suspected that that might have been the kind of pain he felt. Life seemed a bit gloomier. He loved it a little less. He smiled with a little less spark. Hardly anyone really knew him - nor did he care to know them for that matter - so there was no one to notice. That pleased him. He would have hated to be asked why. And with time, even he assigned it to simply growing older. Perhaps that is what growing older means. We can't avoid learning things we never wished to know. Things we prefer to imagine as fiction stories, or somebody else's lives. And then they happen to us and we finally know exactly why they are spoken about with such (strahopostovanjem).
They never spoke again. He considered calling to find out results of the tests she had done. But what was there to find out? More misery? More pain and degradation? More disrespect and morose (when not rude) comments? There was no love there, it was finally clear as a mountain spring. She lost the ability completely perhaps. Selfish, poor, cowardly soul less and less people wished to know. The less they wanted her, the more she panicked, since she needed their support. Without their love leashes of different sizes and models, she had no one to take care of her. So she had to be even more selfish and cowardly, to try and steal from others what she couldn't get. He wished her well, but felt as if she has died already the moment they spoke for the last time. "Good night, darling. Good night, sweet memory. Do not wake up in the morning. That's all you are. Pickin dim."
a drugo na sto si me podsjetila je neko pismo o sasvim obicnim danima i sjecanjima, ali tako lijepim i dragim mi u svoj njihovoj obicnosti.
cini se da smo na jedan ili drugi nacin mozda neznane drugarice po obicnosti.
Hej Me Zu,
ja duboko verujem, da svi ljudi imaju iste potrebe, samo su neki svesni istih i imaju odnos prema njima, a drugi, na razlichite nachine ne,...pri tome su neka sushtinska reshenja, tako jednostavna.
hvala ti najlepshe!