Sta je to Yage? Pokusaj Peti

Ono sto svi moji citaoci zeljno ocekuju je, pretpostavljam, opis vizija koje sam do sada imao sa Yageom. Razlog zbog koga oklijevam da se posvetim ovoj neiscrpnoj temi je da jednostavno ne raspolazem u ovom trenutku sa dovoljno materijala. Do sada (16. 1.) sam prisustvovao ukupno 17 pijenja Yagea (15 u Kolumbiji i 2 u Evropi). Za neke ovo mozda izgleda sasvim dovoljno, ali iz perspektive Yagecera-sabedora (znalca koji pije Yage vec decenijama), ovo iskustvo je tek dovoljno da se steknu prvi dojmovi o onome sto Yage moze da predstavlja za individuu i citav ljudski rod.

Medjutim ne brinite dragi moji citaoci. Iskustvo sticem velikom brzinom. Ne samo da Yage pijem svake subote, vec pijem i svaki put kada se pojavi neko sa zdravstvenim problemima kod Taite. Do sada sam samo jednom propustio pijenje Yagea, i to u slucaju kada bi to znacilo pijenje trecu vecer uzastopno. Jos ne raspolazem sa izdrzljivoscu jednog taite ili barem jednog prosjecnog indigenog Yagecera, koji Yage pije vec godinama.

Ovo pismo bih zelio da posvetim jednoj drugoj biljci koja, po mom iskustvu, posjeduje odredjenu sinergiju sa Yageom. Ta biljka je datura. Za razliku od Yagea ova biljka izuzetno dobro podnosi i hladnije klimatske uslove, te ju je moguce zateci u brojnim zemljama Evrope, pa i na Balkanu. Ali prije nego sto predjem na opis mog iskustva sa daturom, zelio bih da dam jedno najozbiljnije upozorenje.

Cilj mog pisanja nije da podsticem na konzum brojnih prirodnih vizionarskih instrumenata (od kojih je vecina i ilegalna - o pitanju smislenosti ilegalizacije prirode pisacu u posebnim blogovima). Jedina namjera koju imam je edukacija. Danasnji sistem drzava u borbi protiv droge je jednostavan: zabrana i represija nad onima koji se suprtostave zabrani. O rezultatima nema potrebe da pisem puno, vidite ih i sami. U posljednjih manje-vise stotinjak godina , koliko traje organizovana drzavna represija prirodnih vizionarskih instrumenata i drugih prirodnih psihoaktivnih supstanci, krajnji efekti su vise nego porazavajuci. Konzum ne samo da nije iskorijenjen, vec se iz godine u godinu povecava. Polako dolazi trenutak, kada ce se svako zdravorazumsko bice, kome je ljudsko zdravlje na prvom mjestu, morati zapitati: ima li smisla nastaviti sa ovakvom politikom?

Neke zemlje (Holandija, Svajcarska, zadnjih godina i Njemacka) polako pocinju da ispituju i druge mogucnosti. Legalizacija marihuane vise nije tabu tema o kojoj se prica samo u povjerenju. Kontrolisano davanje heroina najtezim ovisnicima vec je postala uobicajena praksa. Sve vise ljudi otvoreno prica o svom konzumu i iskustvima sa prirodnim psihoaktivnim supstancama. Svoje istrazivanje i svoj zivotni cilj vidim u ovom svjetlu. Povecanje svijesti medju sirokim masama o porijeklu, efektima i sigurnom nacinu koriscenja mora zamijeniti represiju, edukacija mora postati cilj svih socijalnih struktura, a ne ignorisanje neceg sto je nemoguce ignorisati: urodjena ljudska potreba za promjenom stanja svijest razlicitim metodama, pa i hemijskim putem. Kada prihvatimo cinjenicu da je ova potreba jednako ljudska kao potreba za socijalizacijom, ljubavi, seksom, pa cak i hranom i picem, ucinicemo veliki korak, koji moze da predstavlja samo napredak za covjecanstvo.

Ovaj siroki uvod sam napravio naravno zbog dature. Ta biljka je u stanju da bude mocno vizionarsko sredstvo, ali u neiskusnim i nepazljivim rukama bez neophodnog respekta, u stanju je da se pretvori u jednako mocan otrov. Prva asocijacija iz biljnog svijeta koja mi pada na pamet je Amanita muscaria. Gljiva, koja je dala lik svim gljivama u bajkama evropske tradicije i koja je u mnogim evropskim zemljama na zlu glasu, predstavlja vizionarski instrument par exceellence u sibirskom samanizmu. Ovaj paradoks je izvanredan primjer za problem o kome govorim. Zbog razlicitih kulturno-istorijskih faktora koji su vladali i vladaju evropskim i sibirskim prostorom moguce je da danas imamo ovolike razlike u drustvenoj percepciji istovjetnog prirodnog vizionarskog instrumenta. U Evropi je znanje o svojstvima vizionarskih biljaka, prije svega zbog uticaja hriscanske crkve, mnogo vijekova potiskivano, ocrnjivano, pripisivano dijabolicnim uticajima, dok se na kraju nije pretvorilo u opste prihvacen kulturoloski stav koji ga svrstava u maligne prirodne pojave, koje ne mogu imati nikakav pozitivan uticaj na covjeka.

Datura je u Evropi dozivjela slicnu sudbinu kao Amanita muscaria. U Srednjem Vijeku, pod uticajem mizogine katolicke crkve, vise stotina hiljada, pa cak i miliona zena je moralo umrijeti zbog optuzbe da su bile "vjestice", sluskinje Satane, a sve zbog toga, jer su raspolagale sa znanjem o biljnom svijetu. Do duboko u 18. vijek ova praksa nije imala kraja: posljednja zena spaljena je, pod optuzbom da je bila vjestica, u drugoj polovini 18. vijeka u Svajcarskoj, zemlji u kojoj zivim.

Svojstva dature nisu ostala neprimjecena ni indigenom stanovnistvu Juzne Amerike. Postoji bezbroj vrsta dature poznatih samanima i tradicionalnim lijecnicima ovog kontinenta. Osim psihoaktivnih svojstava, indigeni specijalisti su otkrili i brojne druge nacine upotrebe ove biljke. Tako, na primjer, primjenjena na tijelu datura predstavlja mocan lijek protiv alergije: pricao sam sa djevojkom, kojoj je jedan tradicionalni lijecnik izlijecio tezak slucaj osipa na licu. Jedna od najpoznatijih vrsta dature u regionu Putumaya i sire (i vrsta sa kojom sam imao vizionarsko iskustvo) je borrachero munchiro (borrachero - pijanac - je naziv pod kojim je datura poznata indigenom stanovnistvu Kolumbije).

Citati literaturu je, generalno gledajuci, dobar nacin povecavanja znanja o svojstvima biljaka. Pogotovo ako su u pitanju opste prihvaceni autoriteti. Ali i najvecim autoritetima se potkradaju ponekad kardinalne greske. U slucaju dature, primjer za ovu vrstu nepaznje sam nasao kod inace veoma pouzdanog Richarda Evansa-Schultesa (botanicar koji je do sada dao najveci doprinos sirenju znanja o bogatstvu biljnog svijeta, svojstvima biljaka i njihovoj tradicionalnoj upotrebi medju indigenim lokalnim kulturama Juzne Amerike).

U njegovoj knjizi "The Vine of the Soul" (koja predstavlja izuzetan dokument sa veoma rijetkim sada vec istorijskim fotografijama i temeljitom dokumentacijom) nailaziomo i na fotografiju tradicionalnog lijecnika naroda Kamsa, Pedra Chindoya (iz familije Mama Conche, zene Taite Guillerma). Fotografija ga prikazuje gledajuci i kontemplirajuci biljku borrachera munchira, nakon sto je, kako prateci tekst kaze, popio DVIJE SOLJE (!!!) sa izgnjecenim listovima borrachera. Cudjenje i zgrazavanje Taite Guillerma i Mama Conche nakon sto sam im procitao ovaj prateci tekst nije imalo granica.

"Dvije solje su dovoljno da covjek poludi zauvjek!" uzviknuo je Taita Guillermo.

Za jednu punu solju je potrebno oko 30 listova. Popiti rastvor 60 listova borrachera se, po Taita Guillermu, granici sa bezumljem.

Kolicina koju sam popio 30. 11. ujutro bila je otprilike prst friske vode u kojoj su bila izgnjecena TRI lista borrachera munchira! Kada mi je Mama Concha pruzila solju i kada sam vidio koju kolicinu sadrzi, zamalo se nisam nasmijao. Suzdrzao sam se samo iz dubokog respekta prema znanju i ljubavi koju osjecam prema ovoj zeni. Nisam mogao vjerovati da ce kolicina borrachera koja se nalazila u solji imati bilo kakvog efekta na mene. Pomislio sam da me smatraju za slabica koji ne moze podnijeti vise. Moj ego je bio duboko povrijedjen u ponosu "znalca", koji iza sebe ima vec vise godina prakse konzuma razlicitih prirodnih vizionarskih instrumenata.

Ali ego je cudan "organ". U stanju je da nas zavede na varljive puteve i kada nas na kraju tih puteva saceka zasluzena kazna, ego nikad ne krivi sebe, vec izmislja hiljade razloga zbog kojih su drugi krivi za posljedice koje osjecamo.

Nedugo nakon sto sam ispio tecnost koja je imala ukus friskog zelenisa (bliskog spinatu), ne vise nego 20tak minuta, poceo sam da osjecam prve efekte borrachera. Prvo sto se da primjetiti je lagano distanciranje od realnosti, udaljavanje od samog sebe i svijeta koji nas okruzuje. Citavo tijelo je pocelo da lagano bridi i culni osjecaj koze se polako gubio. Lezao sam na krevetu i imao sam utisak da se velikom brzinom podizem u vazduh, pocinjem da lebdim i odlazim iz sobe. iz kuce, iz sume, sa planete. U prvom trenutku me je ovaj osjecaj uznemirio, te sam pokusao da ustanem i izadjem napolje na svjetlost dana. Nesto sto obicno ne predstavlja veliku teskocu se pokazalo kao izuzetno komplikovan i delikatan zadatak. Koordinacija pokreta vise nije bila sasvim pod mojom kontrolom - sada mi je bilo sasvim jasno zbog cega Indiosi daturu zovu borrachero - pijanac! Fizicki efekti su bili veoma slicni jakom pijanstvu od alkohola, ali psihicki se ni na koji nacin nisu mogli usporediti. Svijest mi je bila kristalno jasna i pored udaljenosti od realnosti koja se povecavala astronomskom brzinom.

Nekako sam se isteturao napolje i sunce me je zabljesnulo do bola. Intenzitet svjetlosti i ostrina objekata su bili neizdrzivi. Sjeo sam na stolicu jer je stajanje predstavljalo suvise tezak zadatak. Palo mi je na pamet da zapalim cigaretu. Kao iz velike udaljenosti mi je doprlo do svijesti da su cigarete u lijevom dzepu kosulje. Nekako sam ih napipao i isceprkao cigaretu. Ali gdje je upaljac? Nisam ga nasao u dzepu kosulje. Ni u drugom dzepu nije bio. Poceo sam uzasno sporim pokretima sistematski da pretrazujem farmerke. Jedan dzep, drugi dzep, nigdje ga nije bilo. Pipao sam oba zadnja dzepa - bez rezultata. Vec me je obuzimao ocaj. Pogledao sam na zemlju oko sebe - nista! Naisao je Taita i pitao me sta trazim. Rekao sam, trazim upaljac. Poceli smo zajedno da gledamo po zemlji. Kada sam ustao i krenuo u sobu da pogledam na krevetu, Taita je pokazao na stolicu. Zaista, bio je na stolici. Citavo vrijeme sam sjedio na njemu i nisam bio u stanju da ga osjetim.

Akcija trazenja upaljaca mi je pokazala da nisam sposoban da budem bilo gdje izvan kreveta. Zakljucio sam da je najpametnije da se vratim u sobu, da legnem i pustim borrachera da odradi svoju stvar. Tog jutra mi je Mama Concha predlozila da kasnije odemo zajedno do sela. Kada me je nedugo nakon mog povratka u krevet pozvala da krenemo, jedva sam bio u stanju da promumljam jedno slabasno "ne mogu". Hodati sat vremena do sela mi se ucinilo kao monstruozno neizvodljiv zadatak.

U tami sobe sam mogao da se opustim i zatvorim oci. Vizuelni efekti borrachera su poceli sa utiskom "Odiseje 2001". Ovdje mislim na finalnu sekvencu filma, u kojoj astronaut David Bowman putuje u beskonacnost monolita. Iz nekog dalekog centra kroz moje vidno polje su prolazili velikom brzinom talasi jarkih boja. Ovaj efekat je potrajao neko vrijeme i kada je brzina vec pocela da izaziva vrtoglavicu, prostor se otvorio i vise nisam putovao ka, vec sam se nalazio u centru desavanja. U ovoj fazi je glavni utisak "Aurore Borealis" u jakim spektralnim nijansama. Preko mog unutrasnjeg neba su se prelijevale note monumentalne simfonije u bojama, dok sam sve vise tonuo u iskustvo, zaboravljajuci ego, zaboravljajuci tijelo, zaboravljajuci svu beskonacnost izvan moje glave.

Nakon neznano dugo vremena (minuta? sati? dana? godina?) simfonija boja je pocela polako da blijedi i u moje vidno polje su uplivale sicusne inteligentne kristalne forme koje su zasvjetlucale srebrnim sjajem. Nakon vrtoglave muzike u tehnikoloru kojom sam bio obasipoan, ovaj mirni sjaj kristlanih zvijezda dature mi je izgledao kao odmor, predah, pauza.

Nisam siguran sta se zatim desavalo. Pao sam u crnu rupu svijesti iz koje se vrlo tesko donose informacije, jer u njoj prestaju da vaze prirodni zakoni. Moguce je da mi moje neiskustvo sa borracherom nije dozvolilo da pokupim vise podataka u ovoj fazi. Ali i iskusnim taitama borrachero pravi ponekad velike poteskoce. Zbog toga je obicaj da taitu koji pije borrachero uvijek prati i njegov asistent koji slusa njegova mrmljanja u transu i nakon iskustva ga izvjestava o svemu sto je rekao.

Moguce je i da sam zaspao. U jednom trenutku do mene su iz velike udaljenosti doprli glasovi. Napolju je neko pricao: Taita je imao goste. Otkrio sam da imam tijelo, otkrio sam da imam oci. Kada sam ih otvorio, otkrio sam da se nalazim na krevetu. Znaci nista se nije promijenilo. Kada sam ih ponovo zatvorio, imao sam prvu i jedinu jasnu viziju, koje se sjecam. Ali kakva je to vizija bila!

U rukama sam drzao knjigu. Bilo je jasno da je u pitanju veoma stara knjiga. Pozutjeli listovi, tipografija iz doba renesanse. Bio sam u stanju da prelistam svaku stranicu, da procitam svaki redak. Knjiga je bila napisana u neobicnom stilu. U svakoj recenici su se mijenjale rijeci na spanskom sa rijecima na jednom ili vise meni nepoznatih indigenih jezika. Osim teksta, knjiga je sadrzavala i razne dijagrame, prikaze ljudskog tijela, seme kruzenja planeta, koncentricne tokove materije kroz prirodu. Bilo je jasno da se radi o knjizi magije. Ono sto me je zapanjilo bila je kristalna cistoca vizije: svaku stranicu sam mogao temeljito da pregledam i procitam prije nego sto bih presao na drugu, bas kao da sam drzao knjigu u sopstvenim rukama.

Naslovna stranica mi je odala i naslov knjige: "El espacio ----- entre ----- y -----" ("Prostor ----- izmedju ----- i -----"). Mogao sam da zapamtim samo rijeci na spanskom, rijeci na jednom ili vise indigenih jezika bile su suvise neobicne da bih ih se sjecao.

Ova vizija je trajala onoliko koliko sam htio. Nije bilo bitno da li sam otvarao oci i ponovo ih zatvarao: knjiga je uvijek bila tu.

Nesto u ovoj viziji me podsjetilo na cuvenu pricu Jorge Luis Borgesa, "Vavilonska Biblioteka". Osjetio sam unutrasnji drhtaj, nevjericu i strahopostovanje koje osjeti svaki iskreni poklonik koji se nadje u posjedu jednog rijetkog primjerka. U mom slucaju nevjerica je bila jos veca: u svojim rukama ne samo da sam drzao jedan rijedak primjerak, vec sam drzao originalni uzorak iz vavilonske biblioteke, koja je predstavljala citav univerzum!

Bilo je vec poslijepodne. Borrachero me je drzao vec 7 sati. Osjetio sam da polako mogu da se vratim u moju uobicajenu tjelesnu realnost.

Ustao sam i izisao napolje. Poslijepodnevno sunce me je pozdravilo po prvi put u mom zivotu. Jedini efekat borrachera koji je ostao i potrajao jos citav jedan dan bile su rasirene zjenice koje su mi onemogucavale da citam i vidm na blizinu.

Ali ovdje nije kraj price o daturi. Iste noci sam sanjao puno. Medju mnogim snovima izdvaja se jedan:

VRIJEME ZA OSVETU
VRIJEME ZA NADU

Nalazim se u ovom neobicnom pustinjskom pejzazu, koji bi mogao biti dio ove planete u nekom nedefinisanom vremenu, ali bi isto tako mogao biti dio bilo kog drugog zamislivog svijeta.

Pustinja se pruza u beskraj, na horizontu vidim obrise stjenovitih planina bez ijednog traga sume. Lijevo od mene vidim rusevine jednog grada ili sela, iz cijeg pravca dopiru cudni metalni zvukovi. Izgleda da je jutro ili rana vecer, sunce stoji nisko. Nebo nije plavo, vec posjeduje tesku, prijetecu mjesavinu crvene, narandzaste i zute boje.

Koracam u pravcu rusevina. Vec iz daljine mogu da razaznam sjenke, koje se skakucuci pokrecu izmedju rusevina, djelomicno utonulih u pijesak. Sa neobjasnjivim instinktom znam da su ove sjenke opasne i da bi pametnije bilo drzati se podalje od njih. Podsjecaju me na pavijane. Ali ne mogu da odolim i gonjen unutrasnjim nagonom nastavljam dalje.

Sa skokom u vremenu, tako karakteristicnom za snove, nalazim se medju rusevinama. Sada mogu da razaznam da su u pitanju rusevine jednog velegrada. Vidim nebodere, do pola utonule u pijesak, ogromne unistene konstrukcije od betona i celika. Ostaci velikih dvorana od stakla svjetlucaju obasajne suncem. Sada mogu bolje da vidim sjenke, koje su me iz daljine podsjecale na pavijane. U pitanju su vojnici koji se pognuti sunjaju kroz rusevine u potrazi za prezivjelima. Izmicem im i sakrivam se u sjenci. Sunce se popelo na nebu i jasno je da pocinje novi dan. Citav pejzaz je obasjan bolesnim zuckastim svjetlom. Metalni zvuci su sada jasniji i jaci: mjesavina mehanicke muzike za mars i susreta celika i betona. Vidim ogromnu masinu: konstrukcija koja podsjeca na goticku katedralu ili srednjovjekovni zamak, koji se pokrece na gusjenicama. Ocigledno sluzi kao kran opskrbljen ogromnom celicnom kuglom, sa kojom pretvara rusevine u prah i pepeo. Upao sam u akciju uklanjanja zadnjih tragova ovog velegrada.

Iznenada me obuzima panicni strah i neodoljiva potreba da se sto prije udaljim sa ovog mjesta. Bjezim iz rusevina u pravcu stjenovitih planini. Strah spada sa mene u slojevima sa svakim korakom sa kojim se udaljavam od grada. Ostavljam iza sebe metalnu muziku i pocinjem da se penjem uz planinu. Vazduh je ovdje hladniji i osjecam se sigurnije. Sjedam na stijenu da bih se odmorio.

Cujem dva glasa u svadji koji se priblizavaju. Iz krivine ispred mene se pojavljuju dva lika. Dva muskarca.
Jedan je obucen sav u crno. Ne mogu da mu razaznam lice koje je umotano u crnu maramu. Oci su sakrivene iza crnih staromodnih motociklistickih naocara, cija stakla reflektiraju svo svijetlo. U njima mogu da razaznam jedino svoj sopstveni lik. Nosi crnu pelerinu i crni ruksak. Na torzu, ispod pelerine vidim dva ukrstena kaisa. U kaisima se nalaze male granate, koje me podsjecaju na granate koje je Svarceneger nosio u "Terminatoru 2". Preko ramena mu je prebacen bacac granata, koji je jednom cijevi povezan sa ruksakom i istovremeno sluzi kao bacac plamena. U ruksaku ocigledno nosi kanister sa benzinom. Oko pasa drzi dva revolvera sa dugim cijevima u stilu desperadosa sa Divljeg Zapada i dvije kasikare. Ispod kaisa sa granatama nosi crnu kosulju. Obucen je u crne caksire i crne cizme vojnika Wehrmachta. Iz svake cizme mu viri po jedan pistolj, koga nosi sa spoljne strane.

Drugi lik sa sobom vodi konja i psa. Izgleda kao skitalacki rasta: zarastao u dugu kosu i bradu, prekriven prasinom. Odjeca podsjeca na mjesavinu svih mogucih stilova, izgleda kao da se oblacio nalazeci stvari na putu. Na ledjima takodje nosi ruksak. U rukama drzi dvije lule. Objasnjava mi da jedna sadrzi marihuanu, koja ga drzi u ravnotezi, i druga DMT, sa kojim se transportuje velikom brzinom sa mjesta na mjesto. Postaje mi jasno da se radi o samanu. U stilu centralnoazijskih samana vodi sa sobom konja, koji ga prati u nebo, i psa, sa kojim putuje u podzemni svijet.

Oba lika mi kazu da su duhovi: saman je duh nade i crni lik je duh osvete. Duh osvete mi objasnjava da su ga vojnici jednom prilikom uhvatili i 33 puta zalili benzinom, zapalili i gasili vatru nedugo prije smrti. Sada putuje kroz ovaj pustinjski pejzaz, hvata zalutale vojnike i ubija ih. Duh nade ga prati, pokusavajuci mu predociti iluzornost njegovih akcija. Izgledaju sretni sto su me sreli. Kazu da su bili dugo u potrazi za mnom. KAzu da samo ja mogu da razrijesim njihovu svadju: Sta je potrebnije ovom unistenom svijetu, nada ili osveta?

Odgovor dajem sa sigurnoscu koja me sokira:

"Ne mogu da vam kazem, sta je potrebnije od to dvoje, nada ili osveta. Obojica ste moji sinovi. Jedino sto znam je da postoji vrijeme za osvetu i vrijeme za nadu."

Sa ovim rijecima se budim i san zavrsava.

Dan poslije sam prvi put pio Yage u Taitinoj kuci. Po prvi put mi se Yage ukazao u svoj svojoj divvljoj nekontrolisanoj sili i ljepoti. Taita mi je objasnio da borrachero uklanja blokade koje sprijecavaju Yage da pokaze onome ko ga pije svu dubinu svijeta koji nas svakodnevno okruzuje, bez da smo u stanju da ga vidimo.