Bila jednom jedna zemlja...

Nesretna i mračna epizoda
Rekao sam već u više navrata, a ponovit ću i danas: ono što se zvalo Nezavisna Država Hrvatska, a što je utemeljeno pod patronatom fašističke Italije i nacističke Njemačke i ustrojeno na osnovama ideologije i prakse nacizma i fašizma, to nije bila država, mada se takvom pokušavala prikazati. Ta tvorevina je bila sve prije nego nezavisna. I napokon, nazvati je hrvatskim imenom, bila je sramota i uvreda za cijeli hrvatski narod. Ona je, naime, bila zasnovana na zločinu, zločin je bio njezin program i njezina praksa. Ona je bila i ostala nesretna i mračna epizoda u našoj povijesti. Uzor nikada!

Ne postoje dvije vrste antifašizma
I još nešto bih danas želio krajnje jasno reći: nema i nikada nije bilo dvije vrste antifašizma. Antifasizam ili jest, ili nije. Priča o različitim antifašizmima kao daje došla iz iste kuhinje koja nam uporno servira i priču o ustaštvu koje nema veze s fašizmom.
Ustaštvo je bilo domaća inačica nacifašizma, a antifasizam je bio jedino mogući, čovjeka dostojan odgovor na to. Treba raščistiti s još jednom pričom iz dnevno-političkih kuhinja, odnosno iz laboratorija povijesnih revizionista. Mislim na tezu prema kojoj valja odvajati antifašizam od komunizma. Govorim, naravno, o zbivanjima na našem tlu. Istina je ovo. Organiziranog masovnog hrvatskog antifašističkog otpora bez Komunističke partije ne bi bilo. Točno je, većina antifašista nije bila vezana uz Komunističku partiju, niti uz komunističku ideologiju. Ali, jednako je tako točno da je sve antifašiste u oružani otpor nacistima, fašistima i onima koji su na domaćoj sceni bili njihovi sljedbenici, povela Komunistička partija.
Oko tih stvari nikakvih dilema, ni povijesnih, ni političkih nema, niti bi ih trebalo i smjelo biti. I našim mladim generacijama napokon bi trebalo početi stvari prikazivati, počevši od školskih udžbenika, na istinit način.
Čini mi se da bi onda te udžbenike trebalo dati na obavezno čitanje i nekima koji su aktivni i vrlo glasni i na našoj političkoj sceni, pa i u Saboru. Sramotno je, nedopustivo i ako hoćete, ne-europski osporavati antifašizam, odnosno prevaljivati na njega hipoteku određenih zločina koji se, ponavljam, jesu dogodili. Jednako tako, sramotno je proglašavati vođe antifašističkog otpora, uključujući vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske - zločincima. Demokratska Europa to ne može ni shvatiti, ni prihvatiti!

Znamo tko smo, znamo koji su nam korijeni
U našoj povijesti antifašizmu moramo dati mjesto koje mu pripada. Baš kao što u našem društvu i preživjelim antifašističkim borcima moramo osigurati status koji im pripada. Devijacije u jugoslavenskom sustavu koje, to moram naglasiti, ni na koji način nisu usporedive s praksom istočnoevropskog boljševičkog sustava, ne smiju biti izgovor za to da se nekadašnje antifašističke borce na bilo koji način diskriminira. Znam kakav je njihov položaj danas i zato ovo i govorim!
Prije 60 godina, pobjedom u Drugome svjetskom ratu udareni su temelji današnje Europe i današnjeg svijeta. Demokracija, ljudska prava, manjinska prava, pravna država, tolerancija i jedinstvo u različitosti, u krajnjoj liniji - ujedinjena Europa, sve to ne bi bilo moguće da nacizam i rasizam nisu bili pobijeđeni. Antifašisti su postavljali, prinoseći goleme žrtve, temelje svijeta što ga mi danas nastavljamo graditi. Antifašizam je, dakle, u temeljima današnjeg svijeta. To ne smije nikada nitko zaboraviti, uključujući one koji danas stoje na čelu država predvodnica anti-hitlerovske koalicije!
Za dva dana, na sam Dan Europe, u Moskvi ću, uz brojne druge državnike, prisustvovati svečanom obilježavanju Dana pobjede. Bit ću tamo u ime samostalne, demokratske, civilizirane, istinski antifašističke Hrvatske. Bit ću tamo u ime znanih i neznanih palih boraca protiv fašizma i žrtava fašizma, ali i u ime preživjelih antifašista. Pobjeda što je izvojevana prije 60 godina označila je početak nove ere u svjetskoj povijesti. Odajući danas dužnu počast svima koji su toj pobjedi pridonijeli, svima koji su na putu do te pobjede žrtvovali svoje živote, kao predsjednik Republike mogu i Hrvatskoj, i Europi, i svijetu poručiti samo ovo: znamo tko smo, znamo koji su nam korijeni, znamo gdje nam je mjesto i znamo što trebamo uraditi da bismo to mjesto nepovratno i definitivno zauzeli.
Bit ću tamo da posvjedočim kako Republika Hrvatska zna što je u njezinoj povijesti bilo veliko, slavno i lijepo i da ostaje vjerna tradicijama iskrenih hrvatskih domoljuba, neovisno o tome jesu li bili hrvatske ili neke druge nacionalnosti i neovisno o tome kada su i protiv kojega neprijatelja branili slobodu, čast i dostojanstvo Hrvatske. Bit ću, napokon, tamo i zato da potvrdim pripadnost Republike Hrvatske današnjoj Europi i našu privrženost vrijednostima te Europe. Hrvatska je svoje mjesto u Europi počela osvajati antifašističkom borbom u vrijeme Dragoga svjetskog rata. Mi to znamo, a Europa toga mora postati svjesna.