Ne zaboraviti jedinstvo Evrope

Milan Kundera

Bio nacionalista ili kosmopolita, ukorijenjen ili iskorijenjen, Evropljanin je duboko odredjen odnosom prema svojoj domovini; nacionalna je problematika u Evropi vjerojatno kopleksnija, bremenitija nego drugdje, u svakom slucaju drugacija. Ovome pripada i jedna druga posebnost: pored velikih nacija u Evropi postoje i male nacije, medju kojima je njih vise kojima je uspijelo u protekla dva stoljeca ostvariti svoju politicku nezavisnost (ili je ponovo pronaci). Mozda sam upravo putem njihova postojanja i razumio da je kulturna raznolikost najveca evropska vrijednost. U vrijeme kada je ruski svijet htio oblikovati moju malu zemlju po svojoj slici i prilici, formulirao sam ideal Evrope na sljedeci nacin: maksimum raznolikosti u minimumu prostora. Rusi ne upravljaju vise mojom zemljom, ali je ovaj ideal jos vise u opasnosti.

Sve nacije Evrope dozivljavaju istu zajednicku sudbinu, ali svaka je dozivljava - ­ na temelju njenog dosadasnjeg iskustva -­ drugacije. Zbog toga se i pricinjava povijest svake evropske umjetnosti (slikarstva, romana, muzike i tako dalje) kao stafetna utrka, u kojoj razlicite nacije jedna drugoj predaju dalje jednu te istu palicu. Polifonija dozivljava njene pocetke u Francuskoj, dalje se razvija u Italiji, u Nizozemskoj dostize nevjerojatnu kompleksnost, a u Njemackoj, u Bachovim djelima, nalazi savrsenstvo; procvat engleskog romana u XVIII stoljeu prati epoha francuskog romana, zatim epoha ruskog romana, potom epoha skandinavskog romana, i tako dalje. Dinamika i dugi dah povijesti evropskih umjetnosti su nezamislivi bez postojanja nacija, cija raznolika iskustva formiraju neiscrpljivi rezervoar inspiracija.

Mislim na Island. Tamo nastaje u XIII i XIV stoljecu literarno djelo od vise tisuca stranica ­ "sage" (legende). Niti Francuzi niti Englezi nisu u ta vremena stvorili na njihovim nacionalnim jezicima takvo prozno djelo. Ovo mora, molim, do u tancine biti jasno: prvo veliko prozno blago Evrope je stvoreno u njenoj najmanjoj zemlji, koja niti danas nema 300.000 stanovnika.

Ime München je postalo simbolom kapitulacije pred Hitlerom. Ali, budimo konkretniji: u Münchenu, u jesen 1938. godine, su odlucivale cetiri velike sile, Njemacka, Italija, Francuska i Velika Britanija, o sudbini jedne male zemlje, kojoj su, cak, oduzeli i pravo na rijec. U jednoj sporednoj sobi morala su obojica ceskih diplomata cekati cijelu no da bi ujutro bili odvedeni duz dugih hodnika u dvoranu, u kojoj su im Chamberlain i Daladier, umorni, blijedi i zijevajuci, objavili smrtnu presudu.

Veliki i mali kontekst

,,Jedna daleka zemlja, o kojoj malo znamo (a far away country of which we know little)": ove cuvene rijeci, kojima je Chamberlain htio opravdati zrtvovanje Cehoslovacke, bile su odgovarajuce. U Evropi postoje na jednoj strani velike zemlje, a na drugoj male; postoje nacije u pregovarackim dvoranama i one koje citavu noc cekaju u predsobljima.

Ono sto male nacije razlikuje od velikih nije samo kvantitaivni kriterijum broja stanovnika; to je nesto dublje -­ njihova egzistencija nije niti za njih same samorazumljiva izvjesnost, nego uvijek i pitanje, izazov i rizik; one su u odnosu na povijest u defanzivi, prema njenoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne obazire na njih, pa ih i ne uzima za ozbiljno. (,,Samo ukoliko se suprotstavimo povijesti kao takvoj, mozemo se suprotstaviti i danasnjoj povijesti", pise Gombrowitz.)

Ima tocno toliko Poljaka koliko i Spanjolaca. Ali, Spanjolska je stara sila, koja nikada nije bila ugrozena u svojoj egzistenciji, a povijest Poljaka ­ nasuprot tome
­ poucava sta znaci nepostojati. Njima su oteli drzavu, oni su duze od stoljea zivjeli u posmrtnoj raci. "Jos Poljska nije propala", glasi pateticna prva strofa njihove nacionalne himne, a prije otprilike 50 godina je Vitold Gombrowitz napisao u jednom pismu Czeslawu Miloszu recenicu, koja nikada ne bi pala na um jednom Spanjolcu: "Ako nas jezik za stotinu godinu bude jos postojao..."

Pokusajmo zamisliti da su islandske legende napisane na engleskom jeziku. Imena njihovih heroja bi nam bila danas tako bliska kao Tristan ili Don Quijote; njihova bi - izmedju kronike i fikcije - oscilirajuca, jedinstvena estetika izazvala mnostvo teorija; sporilo bi se o tomu da li trebaju da vaze ili ne za prvi evropski roman. Necu tvrditi da se na njih zaboravilo; one se ­ nakon stoljeca ravnodusnosti - proucavaju na univerzitetima cijelog svijeta; ali one pripadaju "arheologiji beletristike", ne utjecuci na zivu literaturu. (...)

Jedno umjetnicko djelo moze biti uvrsteno u dva cinjenicna konteksta: ili u povijest svoje nacije (nazovimo to malim kontekstom) ili u supranacionalnu povijest odreene vrste umjetnosti (nazovimo to velikim kontekstom). Mi smo naviknuti na to da se muzika, samorazumljivo, sagledava u velikom kontekstu: za jednog muzikologa nije osobito vazno znati kojim je maternjim jezikom govorio Orlando di Lasso ili Bach; nasuprot tome bit e jedan roman, jer je vezan uz njegov jezik, proucavan na svim univerzitetima svijeta u malom nacionalnom kontekstu. Evropa nije uspijela da misli svoju literaturu kao historijsku jedinicu, a ja necu nikad prestati ponavljati da u tome lezi njena nepopravljiva intelektualna propast. Pri objasnjenju ostajemo na povijesti romana: Sterne reagira na Rabelaisa, a Diderot biva inspiriran Sterneom, Fielding se stalno poziva na Cervantesa, a s Fieldingom se mjeri Stendhal, Flaubertova tradicija se nastavlja u Joyceovom djelu, dok Broch razvija u svojoj refleksiji o Joyceu vlastitu poetiku romana, Kafka cini jasnim za Garcia Marqueza da je moguce iskoraciti iz tradicije i "drugacije pisati".

Goetheova izdana oporuka

To sto sam upravo kazao je bilo po prvi put formulirano od Goethea: "Nacionalna literatura nece sada imati sta mnogo toga kazati, na red je pristigla epoha svjetske literature, pa svatko mora sada sudjelovati u tome, ovu epohu ubrzati". To je, u izvjesnu ruku, Goetheova oporuka. Jos uvijek izdana oporuka. Mozete otvoriti svaki raspolozivi prirucnik, svaku raspolozivu antologiju, u njima se svjetska literatura uvijek predstavlja kao pregled nacionalnih literatura. Kao povijest nacionalnih literatura! Literatura, u pluralu!

Pri tomu Rabelais, kojeg su njegovi zemljaci uvijek potcjenjivali, ni od koga drugog nije bolje razumljen kao od jednog Rusa: Bachtina; Dostojevski od jednog Francuza: Gidea; Ibsen od jednog Irca: G. B. Shawa; James Joyce od jednog Austrijanca: Hermana Brocha; univerzalno znacenje generacije velikih Sjeverno-amerikanaca Hemingwaya, Faulknera, Dos Passosa je prvo spoznato od strane francuskih knjizevnika ("U Francuskoj sam otac jednog literarnog pokreta", pise Faulkner 1946. godine, dok se istovremeno tuzi na gluhocu na koju nailazi u svojoj zemlji). Ovih nekolicina primjera nisu nikakvi izvanredni izuzeci iz pravila; ne, pravilo glasi: zemljopisno odstojanje odstranjuje posmatraca iz lokalnog konteksta i dozvoljava mu sagledati veliki kontekst svjetske literature, koji je jedini u stanju artikulirati estetsku vrijednost jednog romana, naime, one do sada nepoznate aspekte egzistencije o kojoj je roman i htio ponuditi poruke, kao i novinu forme, za koju vjeruje da ju je pronasao. (...)

Zelim li ovim kazati da se ne mora bezuvjetno znati njegov originalni jezik da bi se prosudilo o jednom romanu? Naravno, tocno to hocu kazati! Gide nije govorio ruski, G. B. Shaw nije znao norveski, Sartre nije citao Dos Passosa u originalu. Da su knjige Witolda Gombrowitza i Danila Kisa bile jedino ovisne o sudu onih koji su govorili poljski i srpskohrvatski, ne bi njihove radikalne estetske novine nikada ni bile otkrivene. (A profesori inozemne literature? Nije li njihova prirodna zadaca da studiraju djela u kontekstu svjetske literature? Beznadezno. Da bi dokazali svoju kompetentnost, kao eksperti, oni se ocigledno identificiraju s malim nacionalnim kontekstom literatura, koje poducavaju. Oni se cine glasnogovornicima njihova misljenja, sklonosti i predrasuda! Beznadezno: bas na inozemnim univerzitetima je umjetnicko djelo ponajdublje zapleteno u njegovu zavicajnu provinciju.)

Provincijalizam velikih i malih nacija

Kako se definira provincijalizam? Kao nesposobnost (ili opiranje) da se vlastita kultura sagleda u velikom kontekstu. Postoje dvije vrste provincijalizma: onaj velikih nacija i provincijalizam malih nacija. Velike nacije suprotstavljaju se goetheovskoj ideji svjetske literature, jer im se vlastita literatura cini dovoljno bogatom, pa zasto bi se jos trebali interesirati i za to sto se drugdje pise. Kazimierz Brandys pise u svojim dnevnicima, u Parizu od 1985. do 1987. godine: "Francuski student ima vece supljine u znanju o svjetskoj kulturi nego poljski student, ali Francuz to sebi moze dozvoliti, jer njegova vlastita kultura sadrzi vise ili manje sveukupne aspekte, sveukupne mogunosti i faze svjetskog razvitka".

Male nacije su rezervirane prema velikom kontekstu iz posve obrnutih razloga: one imaju veliko postovanje za svjetsku kulturu, pa, ipak, ona im se cini malcice stranom, kao nebo iznad njihovih glava, daleko i nedostizno, idealna realnost, s kojom njihove nacionalne literature imaju malo toga zajednickog. Mala nacija je svojem knjizevniku izostrila uvjerenje da on pripada samo njoj. Usmjeriti pogled preko granice zemlje, nai se sa svojim kolegama u nadnacionalnoj oblasti umjetnosti, vrijedi kao uobrazenost i prezrivo prema svojemu. A posto se male nacije cesto nalaze u situacijama u kojima se radi o pukom prezivljavanju, uspijeva im bez mnogo muke da ovakvo drzanje uspostave kao moralno opravdano. (...)

Posjednicka teznja nacije prema njenim umjetnicima ispoljava se kao terorizam malog konteksta, koji cijeli smisao jednog dijela svodi na ulogu koju ono igra u vlastitoj zemlji. Otvaram stari skript kursa kompozicije Vincent d'Indyja na Schola Cantorum u Parisu, na kojoj je pocetkom XX stoljea obrazovana cijela generacija francuskih muzicara. Nesto se unutra odnosi i na Smetanu i Dvorzaka, narocito na dva Smetanina "Streichquartette". Sta ucimo? Jednu jedinu, u razlicitim formama vise puta ponovljenu tvrdnju: ova muzika u "narodnosno-tradicionalnom stilu" je "inspirirana narodnim pjesmama i narodnim plesovima". Inace nista? Nista. Opce mjesto i besmisao. Opce mjesto, jer se tragovi narodnih pjesama nalaze svuda, kod Haydna, kod Chopina, kod Liszta, kod Brahmsa; besmisao, jer su upravo ova dva Smetanina "Streichquartette" ne uopceno, nego intimno priznanje, napisano pod sokom jedne tragedije: Smetana je izgubio sluh, njegovi (sjajni) kvarteti su, kako je sam rekao, "umiranje muzike u glavi jednog ogluvjelog covjeka". Kako je mogao Vincent d'Indy tako pogrijesiti? Vrlo vjerojatno je da on nije poznavao ovu muziku i da je samo ponovio sta je cuo. Njegov sud odgovara predstavi koju je cesko drustvo napravilo o ovoj dvojici kompozitora. Da bi njihovu slavu politicki iskoristilo (kako bi se mogao pokazati ponos "prema neprijateljskom okruzenju"), drustvo je iz prikupljenih foklornih niti, naenih u njihovoj muzici, istaklo nacionalnu zastavu i okacilo je iznad njihova djela. Svijet je prihvatio jednostavno ovu uljudnu (ili malicioznu) interpretaciju, koja mu je ponudjena.

A provincijalizam velikih? Definicija ostaje ista: nesposobnost (ili opiranje) da se vlastitu kulturu sagleda u velikom kontekstu. Prije nekoliko godina, pre samog kraja proslog stoljea, napravila je jedna pariska novina anketu meu 30 licnosti tadasnjeg intelektualnog establismenta ­ novinarima, historicarima, sociolozima, izdavacima i brojnim knjizevnicima. Svatko je trebao utvrditi redoslijed za njega najznacajnijih knjiga citave francuske povijesti; nakon ovih 30 lista sa po 10 knjiga uspostavljena je, pak, lista najboljih stotinu knjiga; pa ako se pitanje ("koje su knjige ucinile Francusku time sto jeste?") moglo razlicito interpretirati, posredovani rezultat je prilicno tocna predstava o tome sta intelektualna francuska elita u danasnje vrijeme smatra vaznim u literaturi svoje zemlje.

Iz ovog natjecanja su proizasli kao pobijednici "Jadnici" Victora Hugoa. To e iznenaditi inozemnog knjizevnika. S obzirom da ovu knjigu on nikada nije smatrao posebno vaznom niti za sebe niti za povijest literature, shvatit ce, medjutim, odmah da francuska literatura koju on voli nije ona ista koja se voli u Francuskoj. Na 11. mjestu su se nasli de Gaulleovi "Memoiren 1939-1942". Knjizi jednog drzavnika, vojnika tesko da bi se moglo pridati ovakvo znacenje izvan Francuske.

Ipak, nije to iritirajue, nego cinjenica da najveca, majstorska dijela dolaze tek potom. Rabelais se pominje na 14. mjestu. Rabelais poslije de Gaullea! A propos,
citam tekst jednog znacajnog francuskog profesora u kojem objasnjava kako literaturi njegove zemlje nedostaje osnivac kao Dante u Italiji, Shakespeare u Engleskoj i tako dalje. Takvo sto, Rabelais nema auru osnivaca u ocima ovoga stanovnika Seine. Pri tomu je Rabelais u ocima gotovo svih velikih romansijera naseg vremena ­ uz Cervantesa ­ utemeljitelj jedne citave umjetnosti ­ umjetnosti romana.

A roman XVIII i XIX stoljea, taj ponos i dika Francuske? "Crveno i crno" na 24. mjestu; "Madame Bovary" na 25; "Germinal" na 32; "Ljudska komedija" tek na 34. mjestu (je li to moguce? "Ljudska komedija" bez koje je nezmisliva evropska literatura); "Opasne ljubavi" na 50. mjestu; "Bouvard i Pecuchet", jadnici, prevodi
nasli se kao dva losa ucenika na posljednjem mjestu. A neki majstorski romani nisu ni medju stotinu izabranih knjiga: "Kartause od Parme"; "Odgoj osjecanja"; Jacques fatalista" (i stvarno se neusporediva originalnost ovog romana moze cijeniti samo u velikom kontekstu svjetske literature).

A XX stoljece? "U potrazi za izgubljenim vremenom" na sedmom mjestu. Camusov "Stranac" na 22. I jos. Gotovo nista. Gotovo nista od onoga sto se zove moderna literatura, nista od moderne poezije. Kao da se francuski neizmjerljivi utjecaj na modernu umjetnost nije nikada ni desio. Kao da, primjerice, Apollinaire (koji nedostaje na ovoj listi) nije inspirirao citavu epohu evropskog pjesnistva!

Jos je vece iznenaenje sto nedostaju Becket i Ionesco. Koliko je dramaticara prosloga stoljea imalo njihovu snagu, njihovu izrazajnost? Jedan? Dva? Vise ne. Podsjeanje: emancipacija kulturnog zivota u komunistickoj Cehoslovackoj povezana je sa jednim, pocetkom sezdesetih godina nastalim, malim teatrom. U njemu sam po prvi put vidio jedan Ionescov komad i bilo je nezaboravno; eksplozija fantazije, proboj bezrespektabilnog duha. Cesto sam govorio ve kako je prasko proljee zapocelo osam godina prije 1968. godine sa inscenacijom Ionescovih komada u malom teatru Nazabradli.

Moglo bi mi se prigovoriti, ovdje citirani redoslijed manje svjedoci o provincijalizmu, a vise o novijoj intelektualnoj tendenciji, po kojoj estetski kriteriji imaju sve manju tezinu: oni koji su glasali za "Jadnike" nisu mislili na znacenje ove knjige u povijesti romana, nego na njen enormni drustveni eho u Francuskoj. To je cigledno, ali to samo dokazuje da ravnodusnost prema estetskoj vrijednosti neminovno vraca kulturu u provincijalnost. Francuska nije samo zemlja u kojoj zive Francuzi, ona je, takodjer, zemlja na koju se drugi ugledaju i njome se inspiriraju. A stranac ocjenjuje izvan njegove zemlje nastale knjige upravo po (estetskim, filozofskim) vrijednostima. Pravilo se jos jednom potvrdjuje: ove vrijednosti se iz kuta malog konteksta jedva mogu spoznati, a to i jeste ponosni mali kontekst jedne velike nacije.

Neiskorijenjivi mit o "slavenskom svijetu"

Sedamdesetih godina sam napustio moju domovinu i otisao u Francusku, gdje sam iznenadjen morao otkriti da sam bio "emigrant iz istocne Evrope". Za Francuze je moja domovina cinjenicno pripadala evropskom Orijentu. Zurio sam da posvuda objasnim stvarni skandal nase situacije: opljackanog nacionalnog suvereniteta nismo bili samo anektirani od strane jedne druge zemlje, nego od jednog drugog svijeta, svijeta evropskog istoka, koji - ukorijenjen u anticku proslost Bizanta ­posjeduje svoju vlastitu historijsku problematiku, svoje vlastito arhitektonsko lice, svoju vlastitu religiju (otrodoksnu), svoj alfabet (iz grckog pisma proizaslu cirilicu) i, takodjer, svoj vlastiti komunizam (sta bi bio srednjoevropski komunizam bez ruske vladavine, to nitko ne zna i nece nikad ni znati, ali ni u kojem slucaju ne bi imao slicnosti s onim u kojem smo zivjeli).

Malo po malo shvatao sam da sam dosao iz "far away country of which we know little". Ljudi oko mene su pridavali politici veliko znacenje, ali su imali oskudna zemljopisna znanja: na nas su gledali kao na one koji su "komunizirani", a ne "anektirani". Uostalom, ne pripadaju li Cesi i od ranije istom "slavensko svijetu" kao i Rusi? Objasnjavao sam kako postoji, doduse, lingvisticko jedinstvo slavenskih nacija, ali da ne postoji slavenska kultura, niti, pak, slavenski svijet. Povijest Ceha, jednako kao i Poljaka, Slovaka, Hrvata ili Slovenaca (naravno i Madjara, koji, cak, nisu ni Slaveni) je cisto zapadna: gotika, renesansa, barok, bliski kontakt s germanskim svijetom, borba katolicizma i reformacije. Sve to nema nista zajednicko s Rusijom. (...) Uzaludna muka: ideja o jednom "slavenskom svijetu" ostaje neiskorijenjivo opce mjesto u historiografiji svijeta. (...)

Tragedija Centralne Evrope

Izmedju globalnog velikog konteksta i nacionalnog malog konteksta moze se zamisliti jedan stupanj, nazovimo ga srednji kontekst. Izmedju Svedske i ostatka svijeta je ovaj stupanj Skandinavija. Za Kolumbiju - Latinska Amerika. A za Madjarsku, za Poljsku? U emigraciji sam pokusavao formulirati odgovor na ovo pitanje, koga dobro obuhvata naslov jednog moga tadasnjeg casopisnog teksta: "Kidnapirani Zapad ili tragedija Centralne Evrope".

Centralna Evropa. Sta je ona, ustvari? Sveukupnost malih nacija, koje leze izmeu dvije sile ­ Rusije i Njemacke. Istocni rub Zapada. Dobro, ali o kojim se nacijama radi? Pripadaju li i tri balticke zemlje tome? A Rumunjska, od ortodoksne crkve vucena u pravcu Istoka, a od njenog romanskog jezika u pravcu Zapada? A Austrija, koja je dugo vremena oblikovala politicki centar ove cijeline? Austrijski knjizevnici se istrazuju iskljucivo u njemackom kontekstu i ne bi se radovali (ni ja na njihovom mjestu) da se vide rasporedjenim u onom mnogojezickom metezu, koji se zove Centralna Evropa. Uostalom, jesu li sve ove nacije iskazale jasnu, trajnu volju da oblikuju zajednicku cjelinu? Ni u kojem slucaju. Nekoliko stoljea pripadao je najvei dio njih jednoj velikoj drzavi ­ Habsburskom carstvu, iz koga su, pak, na kraju svi samo jos htijeli pobjeci.

Sve ove primjedbe relativiziraju punocu pojma Centralna Evropa, dokazuju, pak, njegov neodredjeni, priblizavajuci karakter, te ga pojasnjavaju istovremeno. Je li istinito da se granice Centralne Evrope i ne mogu nikada tocno i za trajno povui? Bez sumnje! Ove nacije nisu bile nikada gospodari svojih sudbina ili svojih granica. One su rijetko bile subjekat, a gotovo uvijek objekat povijesti. Njihovo je jedinstvo bilo nenamjeravano. One nisu bile jedne drugima bliske svojom voljom ili simpatijom, ili zbog jezickih orodjenosti, nego na temelju slicnih iskustava, na temelju zajednickih historijskih situacija, koje su ih dovodile u razlicitim vremenima u razlicite konstelacije unutar pokretljivih, nikada konacnih granica.

Centralna Evropa se ne da reducirati na (i od mene koristen pojam) "Srednju Evropu" ("Mitteleuropa"), kako je rado zovu oni koji je samo poznaju sa beckih prozora; Centralna Evropa je policentricna i pojavljuje se gledana iz Varsave, Budimpeste ili iz Zagreba, uvijek u drugom svijetlu. Ali, jednako iz koje perspektive gledana, uvijek se probija zajednicka povijest; sa ceskog prozora gledano vidim u XIV stoljeu prvi centralnoevropski univerzitet u Pragu; u XV stoljeu vidim revoluciju Jana Husa, koja najavljuje reformaciju; u XVI stoljecu vidim Habsbursko carstvo koje se konstituiralo malo po malo iz Böhmen, Maarske i Austrije; vidim ratove, koji su dva stoljeca branili Zapad od turske invazije; vidim protureformaciju s procvatom barokne umjetnosti, koja citavoj ogromnoj oblasti, sve do zemalja na Baltiku, otiskuje arhitektonsku ujednacenost.

U XIX stoljecu je uzeo maha patriotizam kod svih ovih naroda, koji su odbili da se izjednacavaju do neprepoznatljivosti, sto znaci da su odbili da se ponjemce. Unatoc njihovoj povlastenoj poziciji u carstvu nisu niti sami Austrijanci mogli odoljeti izboru izmeu njihovog austrijskog identiteta i pripadnosti velikom njemackom entitetu, u kojem bi ih nestalo. (...)

U XX stoljecu, nakon Prvog svjetskog rata, je iz ruina Habsburskog carstva nastalo vise nezavisnih drzava, a sve, izuzev Austrije, su se 30 godina poslije ponovo nasle zajedno pod ruskom vladavinom: to je bila nova situacija, kakve nije bilo nikada do tada u citavoj centralnoevropskoj povijesti! Uslijedio je dugi period antisovjetskih ustanaka, u Poljskoj, s mnogo krvoprolica u Madjarskoj, potom u Cehoslovackoj i ponovo, ustrajan i snazan ustanak u Poljskoj; ne vidim nista vise vrijednije divljenja u Evropi druge polovice XX stoljeca od ovoga zlatnog lanca revolta, koji su tijekom cetiri decenije i minirali Carstvo Istoka, ucinivsi ga nesposobnim za upravljanje i nagovijestivsi skorasnji kraj njegove vladavine. (...)

Vec kroz samu svoju defi niciju je koncept Centralne Evrope demaskirao jaltsku laz, tu piljarsku nagodbu trojice ratnih pobjednika, koji su tisucu godina staru granicu izmedju Istoka i Zapada Evrope pomjerili za vise stotina kilometara u pravcu Zapada.

Preveo i priredio: Mile Lasic

Kunderin esej je nedavno objavljen u svajcarsko-nemackom casopisu "Cicero".